DPS-ov problem nije Beograd nego pravi vlasnik Ničije kuće pod Goricom
Đukanović je uveo prostački opasan jezik, prijetnje koje su ostavile i ostavljaju trag u javnoj komunikaciji. Prijetio je posebno pred izbore 2020, u vrijeme nametanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Nije mu se politički isplatilo ali je, ipak, nastavio do danas. Sjetimo se onoga da je spreman, ako bude trebalo, da se odmetne „u šumu“ i onoga da se čast može braniti i na tradicionalni način!
Nakon što je to nedavno ponovio Danijel Živković sve je postalo parodija, loša predstava i politička pijanka u kojoj svadbare zakrvavljenih očiju drže dvojica-trojica i mole ih da se ne samopovrijede.
Djukanovićeve prijetnje nisu bile bezazlene i za potcjenjivanje jer se radilo o čovjeku koji je tri decenije kontrolisao podzemlje i mnogo puta zloupotrijebio policiju, tužilaštvo i sudstvo. Ipak, ni to mu nije pomoglo – što je više prijetio krunio mu se imidž gospodara i „britve“ jer opšte, kolektivno čulo, govorilo je ljudima da se uplašio i da je izgubio konce.
Kada, međutim, istim riječima pokušaju da prijete Andrija Nikolić i Jefto Eraković onda senzus komunis kaže: ljudi, ovo je postala opšta zajebancija.
Danas Đjukanović ne prijeti da bi pokazao muškost, niti da bi se vratio na vlast, nego da bi zaštitio svoju privatnost. On je majstor manipulacije – održava DPS kao političku batinu za vlastitu i porodičnu bezbjednost, ali nije zainteresovan da svojoj partiji vrati dah i mogućnost da raste, naprotiv.
Koalicioni kapacitet im je odavno srozao.
Nije, dakle, DPS-ov problem Beograd nego pravi vlasnik Ničije kuće pod Goricom – on neće dopustiti da se politika DPS-a vodi umjerenije jer bi time, možda, mogli pronaći nekog partnera sa kojim bi postali ozbiljnija politička prijetnja aktuelnoj ili inoj većini. Đukanović zna da busanjem u prsa, zaklinjanjem u čast i prijetnjama običajnim pravom DPS nema ni šansicu da se vrati.
Demokratizovani i „pristojni DPS“, mada je oksimorično, morao bi da se odrekne Đukanovića čime bi ovaj izgubio političkog zaštitara.
Tako, njemu odgovara da ustreptali Živković prijeti iako mu to pristaje kao zecu topuz, ili da dr Eraković, razmetljiv na poštenje, podvikne i obeća razračun, a njemu tek ta uloga sjedi kao magarcu sedlo.
Bez potcjenjivanja, mnogo je ljudi u DPS-u koji sve ovo vide i većinski ćute, tako da novo rukovostvo DPS-a može, kao u Pljevljima, organizovati skup „za slobodu i čast Crne Gore“ podjednako moćno kao i udruženje vezilja.
Uzaludno je angažovanje analitičara Bešića jer kome je on pomogao taj se dana nije nagledao. Njegova „udvorička inovacija“ tipa: „DPS je stabilan,“ podjednako je obećavajuća kao što je bivala stabilnost tri puta nokautiranog teškaša na pod.
Davno sam napisao da je DPS dobrovoljnim pristajanjem postalo političko strašilo. Prije ili kasnije, spoljnopolitički faktori će ga oživjeti, a istovremeno odlučiti i o sudbini Đukanovića. Do tada, prije svih, PES mora razmisliti šta je njihova namjera, misija i uloga?
Ni PES-u nije kriv Beograd zbog toga što svakodnevno čerupaju vlastiti rejting, nesnalaženjem i nemarom kakav nije zapamćen.
Nije im kriv ni Andrija Mandić jer se nije skorije dogodilo da neko nekome u politici širokom rukom otvara prostor kao on njima, ali uzalud.
Zašto je tako?
Čak i DPS, dok je bio moćna partija, nije pobjeđivao samo podzemljem i manipulacijama – imali su, makar u početku, politiku koja nije bila u grču i nudila se na sve strane. U vrhu PES-a, međutim, nema nikoga ko umije da čuje druge, pa ni one dobronamjerne, a da ih ako nisu laskavci, ne pošalju na „gubilište“.
Ne može da se pobjeđuje i napreduje bez političkog stava. Lijepo je imati koalicioni kapacitet, ali on traje do prvog pogrešnog koraka. Politička stranka koja svoje članstvo neprekidno „hrani“, a koju niko ne brani, ne može daleko. Jedan zaposleni, pa čak i deset glasova, PES-u ne znači ništa jer se tom logikom može samo do par hiljada novih glasača. Tih par hiljada, međutim, potjeralo je par desetina hiljada do sada, a vjerovati onima kojima DPS nije vjerovao držeći ih za kadar iz reda trećepozivaca, političko je samoubistvo.
Samo jedna poruka Milojka Spajića koja bi glasila da PES nikada neće koalirati sa DPS-om donijela bi višestruko više stabilizovanja i povjerenja toj stranci od svih obećanja koje šefu šalju „terenski radnici“ i samoproglašeni analitičari – niti su terenski, niti su radnici, a ponajmanje su analitičari.
Kakva god ideologija, ekonomska ili politička, bolja je za Stranku od suve tehnokratije. Ipak, sve ovo je suvišno – teško je prihvatiti dobronamjernost kada su ljudi osvetoljubivi i gordi. Obje „vrline“ su pogubne za politiku, a politika je neumoljiva matematika – na kraju se ljuti onaj koji ne umije da računa.
