Poslednji čovjek koji treba da nam drži časove iz etike i estetike življenja je bivši predsjednik Đukanović.
Nije nam trebala više ni jedna njegova riječ. Ipak, oglasio se bivši predsjednik Crne Gore iz šume Milo Đukanović: kazao je da je zločin koji se dogodio na Cetinju događaj koji na zastrašujući način, nažalost, još jednom potvrđuje da se crnogorsko društvo nalazi u uslovima duboke krize i ugrožene bezbjednosti svakog građanina, svakog djeteta.
On vjeruje da je ovo trenutak da on nešto kaže, a morao bi ćutati do kraja života. To gdje bi trebao da ćuti ostavljam SDT-u i državi.
U njegovoj eri je započelo ovo krvavo kolo po našim ulicama, obračuni bandi, narkokartela, ovo kopanje „duboke krize“, lešinarenje i bogaćenje bandita i ubica koji su izlazili kao pobjednici iz krvavih pirova.
Đukanović je morao prije svake analize da izusti koliko je za sobom ostavio nerasvijetljenih ubistava i šta je on uradio da se Crna Gora ne pretvori u iskopanu jamu.
To je jedini „državnik“ koji je u ovoj eri pozivao na legitimnost osvete („na crnogorski način“) braneći sebe i svoj imetak stečen u godinama razvrata i nekažnjenog ubijanja.
Jedini je koji je „šumu“ uveo u logičan i zakonit izbor ako bude zatrebalo. I gle čuda, zar danas neki nisu u šumi?
Bio je glavnokomandujući pod šatorom na Cetinju kada je poslednji put pokušao Crkvu da razvlasti od sebe same, svoje imovine i prava.
Đukanović je zapravo, u međuvremenu, postao komandant odmetnute pameti, strpljivi predator i „prežator“ nesreća i ludila u kojima vidi poslednju šansu.
Kada javna ličnost, a kamoli predsjednik ili bivši predsjednik jedne države, u kontinuitetu podgrijava zlo onda avetni ljudi, a nije ih malo, povjeruju da i njima pripada pravo na dijeljenje pravde.
Onaj prvi i ovaj drugi monstrum sa Cetinja proizvod su ludog i naopakog vremena u kojemu ljudski život nije značio ništa, u kojemu smo izgubili svoju čast i obraz nijemo gledajući kako nam se rastače školstvo, zdravstvo, sudstvo, tužilaštvo i kako maloumni dobijaju sve a pametni ćute i stide se.
Je li se Đukanović ikada zapitao kolika i kakva je bila cijena njegove trodecenijske vladavine? Je li ikada, makar u snu, vidio da je dno isplivalo na vrh, a vrh se se stropoštao u blato patnje i preživljavanja?
Koliko je generacija stasalo i ostarjelo u tri decenije očaja u kojima su marširali avetni i nakazni, nenajedeni i neopterećeni znanjem i moralom?
Dno i vrh su odavno zamijenili pozicije, a ovoj nesrećnoj državi će trebati još mnogo vremena da se iskobelja iz laži, iz lažnog junaštva i lažnije časti, iz pedofilije i nasilja svake vrste.
Poslednji čovjek koji treba da nam drži časove iz etike i estetike življenja je bivši predsjednik Đukanović.
Posljednji koji treba da ukazuje na bezbjednost djece i dubinu krize. Ovu dubinu su kopale one iste ruke iz kojih se pucalo na novinare i policijske inspektore, ruke koje su pretovarale krvave pakete droge i gradile, preko noći, nove palate za novu biznis klasu.
Ničije kuće stvorile su ničiju zemlju, ničije fakultete i škole, ničija vikend naselja i cijele gradove, ničiju djecu za ničije ulice po kojima patroliraju monstrumi sijući strah i smrt.
Poslednji koji o tome treba da nam govori je bivši predsjednik Crne Gore i šume Milo Đukanović.
