Već danima gledamo kako se anti-srpski mediji, ohrabreni premijerom, predsjednikom, ministrima i raznim „pri-pejd“ dežurnim anti-srbima, iživljavaju nad Mitropolitom budimljansko-nikšićkim Metodijem. Oni potpiruju mržnju prema njemu, ali im krajnji cilj nije samo on – već da se ta mržnja, preko njegove snažne pojave, prelije na čitav srpski narod u Crnoj Gori.
Svjedočimo jednoj bezočnoj i do sada neviđenoj kampanji medijske kuće „Vijesti“ koja već deset dana – iz uloge samoproglašene dežurne “savjesti i pameti“ – otvara dnevnike sa Mitropolitom Metodijem, objavljuje desetine „analitičkih“ tekstova protiv njega, kreira optužnice i presuđuje, pa čak ide dotle da ga poziva da se povuče. Zamislite bezobrazluka!
Kao da je on neki politički aparatčik koji podnosi ostavku na partijskoj sjednici, a ne mitropolit Crkve koja je tri vijeka starija od same Crne Gore i duhovni vođa desetina, pa i stotina hiljada ljudi u našoj zemlji.
Zašto i čemu ova kampanja protiv Mitropolita u momentu dok gori pola države, dok bukte ratovi narko klanova i dok se krvnik našeg naroda Milo Đukanović sunča u Porto Montenegru? Zašto, pitam? Zar je jedan Mitropolit veća opasnost po bezbjednost države od iznad pobrojanog?
Naravno, ja nemam istinu u džepu, ali je tražim u svakom trenutku svog postojanja. I odgovor se nameće sam – komunizam. Da, dobro ste pročitali. Sve ovo što gledamo samo je nasleđe djece i unuka komunizma.
Komunizam u Crnoj Gori nije mrtav – naprotiv, olinjali komunistički brk življi je nego ikad i umače se u sve čorbe nove vlasti. Upravo ovaj obračun sa mitropolitom Metodijem podsjeća nas na vremena kada su komunisti, prije samo nekoliko decenija, vodili krvavi rat protiv naše Crkve.
Oni su ubijali sveštenike, progonili monahe, rušili crkve i manastire, skrnavili kapele – poput Njegoševe zavjetne na Lovćenu. Toliko svešteničke i mitropolitske krvi proliveno je u tom vremenu da u Crnoj Gori gotovo da nije ostao kamen na kamenu Crkve srpske.
Njihov cilj bio je jedan: da ubiju Boga. Ne pretjerujem – zaista su htjeli da ubiju Boga u ljudima, zaboravljajući da poslije smrti uvijek slijedi – Vaskrsnuće.
Ako je nekada neprijatelj srpskog naroda bio Milo Đukanović, danas tu titulu nose novinari i vlasnici „Vijesti“, potpomognuti NATO strankama u Crnoj Gori, uz glasno i – za mene posebno porazno – ćutanje onih (naših?) koji se prave da se ništa ne dešava.
A svi znamo: ćutanje i povlačenje ne donose mir, već rađaju još žešće i još brutalnije napade. U ovoj igri za opstanak pametniji ne popušta. U ovoj igri pobjeđuje samo onaj koji smije da se suprotstavi zlu koje se, poslije pada režima Mila Đukanovića, ponovo nadvija nad srpskim narodom u Crnoj Gori.
Sebi mogu naći milion mana – da sam brzoplet, tvrdoglav, da često griješim, a da toga nisam ni svjestan. Ali za ovo vrijeme, koliko pratim pojavu mitropolita Metodija, nisam primijetio nijedan pogrešan korak – ni protiv srpskog, a posebno ne protiv drugih naroda u našoj zemlji.
Štaviše, imam osjećaj kao da je izašao iz korica Gorskog vijenca: viteškog držanja, vojnički spreman, dostojanstven, a opet uvijek nasmijan i blag – sa krstom u rukama umjesto mača. Njegove riječi, doduše, sijeku kao mač, ali ne zato što je on prijek i težak, već zato što je istina prijeka i teška. A istina ne pravi kompromise – ni sa ljudima, ni sa vremenom.
Znam da mitropolitu Metodiju podrška ne treba. Ali neka ovaj tekst bude svjedočanstvo – kao ona priča o ptičici koja je u kljunu nosila kap vode da ugasi požar koji su zapalili razbojnici.
Kada su je pitali zašto to radi kad ne može da ugasi vatru, odgovorila je: “Nosim da se zna na čijoj sam strani bila.“ Tako i ja želim da se zna – da sam bio uz našeg Mitropolita. Nasuprot onima koji mu mjere korake i sipaju otrov po novinskim kolumnama, nek se zna da nisam ćutao. I što je za mene još važnije – da nisam bio kukavica.
Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka!
Vladislav Dajković
