Možda je na početku ovog teksta najbolje citirati hrvatsku Slobodnu Dalmaciju od 20. marta ove godine:
„Hrvatska Slobodna Dalmacija objavila je i izjavu Grlića Radmana da „ne postoji i nikad nije postojao nikakav logor Lora. To je narativ koji cilja izjednačavanje agresora i žrtve“.
Ovakve izjave nisu ništa do ruganje našim mučenicima. Slobodna Dalmacija je mnogo više nego naši mejnstrim mediji ogolila „alternativne činjenice“ svog ministra da mu,kako sami kažu, ne bi rekli da „laže“. Tekst se uz krajnje pošteno prenošenje izjava preživjelih završava riječima da je Lora bila „jedan od ključnih punktova ratne kulture u Hrvatskoj, pravi mali konc-logor na kraju grada u kojem su hrvatski vojni policajci mučili zarobljene srpske vojnike i civile. Netko bi to trebao reći našem ministru, da nas više ne sramoti u inozemstvu.“
Ovakvo sramoćenje u nekoj drugoj državi, sem, izgleda naše, moglo bi da prođe jednom uz oštre note Vladi i ministru koji je sramoti i proglašenje osobe koja nas vrijeđa „nepoželjnom“. U našoj se, pak, neko ko u kontiuitetu poništava naše žrtve dočekuje svaki put sve srdačnije, što njega dodatno okuražuje da se „opusti“ i nastavi da nas ponižava.
Današnje „hodočašćenje“ pred sramnom pločom u Morinju još jedna je potvrda toga. Dovoljno je čuti licemjerne zajedničke izjave o kulturi sjećanja i istini kao osnovi pomirenja. Dok se „naš“ ministar vanjskih poslova srdačno pozdravlja sa svojim savjetnikom, Rankom Krivokapićem, inspiratorom cijele farse oko morinjske table, a Grlić Radman pored krvavog nasljeđa genocida iz Drugog svjetskog rata, Jasenovca, Jadovna, Paga, spaljivanja čitavih sela, bestijalih krvavih orgija po crkvama, pominje nečiju (srpsku?! crogorsku?) „zločinačku narav“, građani Crne Gore s mrvom obraza mogu samo da pognu glavu uz osjećaj ogorčenja i susramlja.
Besramno iskrivljivanje istine i patetično licemjerje pred pločom sramne inskripcije i izdaje, hrvatskog i „našeg“ ministra, bilo bi, i pored svega, samo farsa (svakako neki teatar, gluma, predstava) da nije Lore, zloglasnog splitskog logora smrti u kojem su zvjerski mučeni vojnici iz Crne Gore i Hercegovine, te domaći civili. Četrnaest pripadnika Nikšićko-šavničke grupe, 6 vojnika iz Bara i još na desetine iz Hercegovine prošli su ljudskom umu nezamislive torture. Prije trideset i tri godine, ljudi su mučeni kao u turskim kazamatima, na sve moguće načine ponižavani i na kraju poslije zvjerskih mučenja, njihova oskrnavljenih tijela su tek smrću dobila olakšanje. Njihove porodice nisu dočekale pravdu. Hrvatska država se uglavnom pravi da zloglasnog logora nije ni bilo. Izjave Grlića Radmana, kao njenog predstavnika, sole rane porodica, ali i svih nas koji tražimo pravdu.
Veselin Bojović, tada devetnaestogodišnji redovni vojnik, pred našim SDT iznio je dio strahota kojima je prisustvovao: ljudima su kidali uši, vadili oči, kačili struju za genitalije, ponižavali ih tjerajući ih da reže i pjevaju ustaške pjesme. Na kraju su informisali mladog Bojovića da su mu zemljaci u hladnjači. Zloglasni blok C u kojem su bili naši vojnici odjekivao je od jauka, ljudi su molili za smrt. Jedan od mučenika molio je svog zlotvora da mu da malo vode…Sva strašna mučenja u ovom kazamatu nisu me pogodila kao ovaj hristoliki zahtjev žednog mučenika.
Današnje poniženje je dosad najveće. Za Crnu Goru, za njene građane, za njenu vlast. Našu vlast?
Izvjesno je da će mučitelje stići jedino Božija pravda, a neće zaobići ni one koji su imali moć da nešto urade da bi makar porodice osjetile tračak pravde.
Ali bez ulaska u transcedentno i refleksije o pravdi, borbi dobra i zla, ili o istini koja je malo kad neprimjerenije upotrebljena nego danas iz usta ministara. Hrvatskog i onoga koji treba da predstavlja Crnu Goru, slučajno i nezasluženo, a koji je de fakto i ne predstavlja, ovo je još jedan opasan presedan.
Naime, pošto HDZ-ov Grlić Radman od „našega“ Ibrahimovića i savjetnika mu „našeg“ Krivokapića dobija samo zeleno svjetlo za sve što kaže ili uradi postavlja se pitanje šta je sljedeće što ćemo pravdati „moranjem“ zbog blokade ulaska u EU. Da li je onda EU zajednica koja dopušta svojim članicama da se iživljavaju nad zemljama kandidatima ili je to, ipak, izgovor za slugeranjsko, kmetovsko ponašanje naših zvaničika?
Da li ćemo pod izgovorom/izlikom deblokade članstva u EU, neki sljedeći put dozvoliti da Grlić Radman pokrene pitanje „Zaljeva hrvatskih svetaca“ pa da sa sve Vuksanovićem zatraži arbitražu jer „svaki kamen u Boki govori hrvatski“?
Budući da je hrvatski ministar imao dug staž u Tuđmanovoj HDZ, a „naš“ ministar je potpuno nezainteresovan za bilo kakvu riječ kritike. Često se stiče dojam da ministar dijeli stavove svog hrvatskog kolege. No, mi imamo i potpredsjednika Vlade koji, sigura sam, ne dijeli stavove dvojice jednomišljenika i koji će se potruditi da porodice žrtava vide makar zrno pravde.
Isto tako, vjerujem, da u 44. Vladi postoji makar neko ko vidi da nismo daleko ne samo od oduzimanja broda Jadran, nego i od ove druge, nama sada nevjerovatne mogućnosti.
Ne bi trebalo da odbacimo nijednu mogućnost i nijedan loš scenario. Osim toga, pet godina nakon „osvježenja“ živimo u Crnoj Gori u čijoj vladi savjetuje Ranko Krivokapić, „junak“ koji je sprečavao ustoličenje Mitropolita.
Konačno, Morinj u kojem niko nije zvjerski mučen, a kamo li ubijen ne samo da se ne stavlja u istu ravan s konc-logorom Lora, nego se ide dalje…Postojanje Lore se negira.
<
Ovo je još jedna u nizu sramota naše diplomatije. Sigurno ne posljednja. Dosad najveća.
Postavlja se pitanje: Koliko još poniženja ćemo doživjeti i koliko još nepočinstava „normalizovati“ dok se ne pokrene pitanje „Jadrana“, pa onda, možda i nekog novog terijatorijalnog razgraničenja uz objašnjenje: „pa bićemo zajedno kad uđemo u Evropu“.
Neka nas ništa ne iznenadi. Poslije ovog, ništa ne bi ni smjelo.
piše: Vesna Bratić, predsjednica Političkog savjeta Ujedinjene CG
