Peticiju „Srpski4EU – inicijativa za jezičku ravnopravnost” za svega par dana podržalo je više od dvadeset hiljada ljudi, saopštili su inicijatori, koji su istovremeno ukazali na nekoliko važnih pojedinosti.
„U tom smislu, izražavamo zahvalnost svima koji su podržali našu građansku inicijativu ali i zadovoljstvo zbog izraženog interesovanja crnogorske javnosti. S ciljem vjerodostojnijeg informisanja građana, ali i zbog neutemeljenih interpretacija u vezi s našom inicijativom, želimo da, kao njeni nosioci, ukažemo na nekoliko važnih pojedinosti. Inicijativa „Srpski4EU” ima za cilj institucionalno uvažavanje statusa srpskog jezika po ugledu na evropske prakse i standarde. Prvi potez u okviru te inicijative je zahtjev da Crna Gora, uvažavajući sopstvenu jezičku i društvenu realnost, te opredjeljenje građana, a u okvirima važećih ustavnih rješenja i uporednih praksi prilikom pristupanja Evropskoj uniji, srpski jezik (koji je maternji čak 43,18% građana) – kandiduje za jedan od zvaničnih jezika Evropske unije“, navodi se u saopštenju.
Naglašavaju da za ovu inicijativu nisu neophodne ustavne promjene.
(Foto: Srpski4EU – inicijativa za jezičku ravnopravnost)
„U praksi pristupanja EU, svaka država članica je slobodna da nominuje koji će je jezik/jezici predstavljati kao zvanični u Evropskoj uniji. Ustav Crne Gore prepoznaje službene i jezike u službenoj upotrebi što je, između ostalih, i srpski. Shodno tome, ne postoji pravna prepreka, sa stanovišta Evropske unije, da Crna Gora kandiduje, dakle i pri trenutnoj formulaciji, srpski jezik kao zvanični jezik EU. Ovo nije puko tumačenje, već utvrđena praksa“, ističe se u saopštenju.
Podsjećaju da diferenciranje kategorija zvaničnih jezika nije specifičnost Ustava Crne Gore, već je prisutno i kod mnogih država koje su članice Evropske unije.
„Ono, u njihovim slučajevima, nije predstavljalo prepreku da se kandiduju jezici različitih zvaničnih kategorija. Tako je, na primjer, Malta pored „nacionalnog”, tj. „narodnog” jezika (eng. national language) kandidovala još i engleski koji je „službeni”(official language); dok je Irska, prvobitno, nominovala sada „drugi službeni”, tj. engleski, a tek kasnije uvrstila i „nacionalni” odnosno „prvi službeni” jezik – irski, tj. gelski. Bitno je napomenuti da u obje pomenute države, razlikovanje između „nacionalnih” i drugih „službenih” jezika nije beznačajno, već da implicira pravne preferencije u korist „nacionalnih”, što u pogledu jezika pravosuđa (Malta), što u pogledu primata u tumačenju (Irska). Dakle i trenutni ustavni položaj srpskog jezika, za koji bi se čak moglo reći da je iznad onih „drugih službenih” u Irskoj i Malti, pruža osnovu da se on kandiduje za jezik Crne Gore u Evropskoj uniji. Ovo dokazuje i primjer Hrvatske, gdje je hrvatski jezik formulisan, ne kao „službeni” već kao jezik „u službenoj uporabi”, stoji u saopštenju.
Dakle, zaključuju, iako se semantike pojedinačnih rješenja razlikuju, pravna logika ostaje ista – ne postoji prepreka da se jezici koji imaju zvaničan status kandiduju pred Evropskom unijom.
„Naročito u kontekstu činjenice da je srpski, sa 270,000 govornika, najzastupljeniji jezik u Crnoj Gori, i da uporedni primjer – da jezik kojim govori daleko najdominantniji broj građana nema status službenog – u Evropskoj uniji ne postoji. Inicijativa koju smo pokrenuli samo je početak dugoročne strategije kojom ćemo se svim demokratskim, građanskim i legitimnim sredstvima, u skladu s kulturom institucionalnog i civilnog dijaloga, zalagati da srpski jezik dobije odgovarajući institucionalni status u Crnoj Gori i Evropskoj uniji“, zaključuje se u saopštenju.

