Ustav Crne Gore, taj divni, poetični dokument, u svom prvom članu jasno kaže: Crna Gora je građanska država. To zvuči sjajno na papiru – svi smo jednaki, nema veza, nema poznanstava, svi smo prosto građani koji podjednako uživaju u blagodetima sistema. Međutim, pošto je teorija jedno, a balkanska realnost nešto sasvim drugo, naš politički sistem je razvio jedinstvenu matematičko-pravnu formulu u kojoj su neki građani, eto, „građanskiji“ od drugih.
Dobrodošli u fenomen zvan garantovani mandati za manjine – politički ekvivalent situacije u kojoj kupite kartu za bioskop, ali vam država ipak garantuje fotelju u prvom redu, kokice i pravo da birate koji će se film gledati.
Kako se uopšte stiže do ovog statusa „povlašćenog“ na crnogorskoj političkoj mapi? Sve je počelo od međunarodnih standarda i preporuka SE i OEBS-a o afirmativnoj akciji. Ideja je bila plemenita: pomoći manje brojnim narodima da se čuje njihov glas u parlamentu.
U praksi, naš Zakon o izboru odbornika i poslanika je to pretočio u magične cenzuse. Dok „obične“, građanske partije moraju da pređu rigoroznih 3% da bi uopšte primirisale Skupštini, manjinske partije imaju popust. Ako osvoje najmanje 0,7% važećih glasova, stiču pravo na učešće u raspodjeli mandata. Za hrvatsku manjinu postoji poseban „VIP popust“ – cenzus je postavljen na nevjerovatnih 0,35%.
Ovi standardi su stvorili situaciju u kojoj nekoliko stotina ili hiljada glasova za manjinsku listu vrijedi politički jednako (ili više) nego desetine hiljada glasova koje osvoji neka „građanska“ partija koja nesrećno ostane na 2,9%.
Inače, u klasičnoj demokratiji, broj poslanika odražava procenat osvojenih glasova na nivou cijele države. U Crnoj Gori, zahvaljujući D’Ontovom sistemu i manjinama, ta matematika dobija elemente naučne fantastike.
Garantovani mandati drastično mijenjaju raspored snaga. Manjinske partije redovno ulaze u parlament sa znatno manjim brojem glasova po poslaniku nego ostali. Ali prava magija nastaje tek nakon izbora. Pošto je crnogorsko biračko tijelo tradicionalno podijeljeno „na pola“ između dva velika bloka, manjinski mandati postaju zlatni glasovi. Oni ne samo da mijenjaju raspored u Skupštini, već postaju tas na vagi koji odlučuje ko će vladati državom.
Tako dolazimo do paradoksa: u građanskoj državi, o sudbini Vlade i strateškom pravcu zemlje ne odlučuje većinska volja građana, već partije koje su ušle kroz „prozorče“ afirmativne akcije.
Tražili ste, gledajte: Hljeba preko pogače
Ali, izgleda da krupne mrvice sa političkog stola više nisu dovoljne. U svjetlu unutar-koalicionih prestrojavanja, apetiti su ozbiljno porasli. Manjinske partije sada traže još veći broj garantovanih mandata, jer zašto imati zlatni glas, kad možete imati cijelu zlatnu polugu?
Ova logika „hljeba preko pogače“ savršeno oslikava naš politički mentalitet. Ako vam država već garantuje mjesto u parlamentu pod olakšanim uslovima, zašto ne tražiti da vam garantuje i ministarske fotelje, direktorska mjesta po dubini, a možda i pravo prvenstva u saobraćaju?
Krajnji cilj ove evolucije crnogorske građanske države je jasan: sistem u kojem će svi građani biti podijeljeni u nacionalne torove, gdje će svako imati svoj zagarantovani procenat vlasti, a pojam „građanina“ će ostati samo kao arheološki pojam u preambuli Ustava. Do tada, uživajmo u našoj jedinstvenoj demokratiji – državi u kojoj su svi jednaki, ali su neki, zahvaljujući cenzusu od 0,35%, ipak malo jednakiji.
