Draga nacijo, udahnite duboko. Dok sjedite pred kalkulatorom, preračunavajući da li vam nova plata po famoznom „euro modelu“ garantuje cijelu korpu namirnica ili ćete ipak morati da birate između hljeba i struje, imamo istorijsku vijest: naša politička elita je herojski preživjela ekonomske reforme. Dok su se vama linearno povećavali koeficijenti, njima su se, potpuno prirodno, linearno povećali apetiti. Jer, složićemo se, inflacija najjače udara tamo gdje je stomak najdublji – u ministarskim kabinetima, savjetničkim foteljama i parlamentarnim bifeima.
Ali, zamislimo na trenutak jedan potpuno naučno-fantastični scenario. Zamislimo da Crna Gora odluči da primijeni ono staro, zaboravljeno pravilo: da se državna kasa ne dijeli i po babu i po stričevima, nego po nuždi i zasluzi. Šta bi se desilo kada bismo onima koji već imaju „i ptičijeg mlijeka“ ukinuli sitne (i krupne) privilegije?
Hajde da prođemo kroz ovu satiričnu matematiku našeg budžeta.
Crna Gora ima više službenih automobila nego što pojedine evropske države imaju aktivnih vojnika. Kada bi se ukunula praksa da svaki savjetnik, podsavjetnik i zamjenikov zamjenik dobije luksuzni četvorotočkaš sa besplatnim gorivom za privatne vikend-ture do primorja, država bi prodisala.
Kada na gomilu stavite rate za lizing novih limuzina, registracije, gume, amortizaciju i stotine hiljada litara „službenog“ goriva koje sagorijeva na putevima ka porodičnim ručkovima, dolazimo do cifre od nekoliko miliona eura godišnje. Da funkcioneri, poput običnih smrtnika koji su ih birali, sjednu u autobus, voz ili sopstveni auto, ušteda na ovoj stavci bi automatski obezbijedila besplatan prevoz i besplatne užine za sve đake iz socijalno ugroženih porodica na sjeveru Crne Gore. Ali avaj, lakše je vladati iz audija sa zatamnjenim staklima – manje se vidi sirotinja pored puta.
Posebno poglavlje naše epske ekonomije drže „putni troškovi“ i „reprezentacija“. Teško je običnom građaninu da shvati koliki je mentalni i fizički napor potreban da se bude savjetnik ministra. Taj stres se, očigledno, može izliječiti samo po elitnim restoranima, gdje se o državnom trošku „bistri“ visoka politika uz plodove mora i flaše vina čije ime prosječan penzioner ne umije ni da izgovori, a kamo li da plati.
Kada bi se dnevnice za egzotična studijska putovanja (sa kojih se donese nula primjenjivih rješenja) i računi iz restorana sveli na nivo skromnog dostojanstva, u kasi bi preteklo dovoljno novca da se fond za liječenje bolesne djece u inostranstvu duplira. Umjesto što funkcioneri „reprezentuju“ državu punog stomaka, država bi konačno reprezentovala humanost.
Najveći biser crnogorskog administrativnog humora su varijabile i naknade za rad u radnim tijelima. Plata direktora ili poslanika je, sama po sebi, za crnogorske prilike astronomska. Ali, pošto oni rade „prekovremeno“ (vjerovatno dok smišljaju kako da opravdaju sopstveno postojanje), država ih redovno časti varijabilama za poseban doprinos.
Kada bismo ukinuli ova davanja onima koji već imaju primanja tri ili četiri puta veća od prosječne plate, i taj novac usmjerili direktno na socijalnu pomoć, materijalno obezbjeđenje porodice (MOP) moglo bi se odmah povećati za najmanje 30% do 50%. Ljudi koji danas preživljavaju sa stotinak eura socijale dobili bi prostor da kupe ljekove i osnovne namirnice, dok bi savjetnici morali da prežive sa „samo“ svojih zagarantovanih hiljadu i kusur eura. Kakva tragedija za administraciju, kakav spas za narod.
Novi model plata donio je radost zaposlenima, ali je penzionere ostavio da gledaju u rafove sa cijenama kao u muzeju – posmatraj, ali ne diraj.
Ako saberemo sve skupa: varijabile, službene limuzine, ručkove, telefone, zakupnine stanova za funkcionere koji „nemaju đe u Podgorici“ (a imaju po tri nekretnine na moru i đedovinu pod planinom), dobijamo stotine miliona eura koji tokom jednog mandata iscure kroz partijske i rođačke kanale.
Kada bi se taj novac preusmjerio na najranjiviju populaciju, minimalna penzija i ostala primanja za stare ne bi zavisili od političke milostinje pred izbore. Penzije bi se mogle stabilno uvećati za još 10% do 15% povrh trenutnih usklađivanja, i to bez zaduživanja i bez straha da će Fond PIO bankrotirati. Penzioneri bi konačno dobili zarađeno, a ne ono što preostane kad se namire „babo i stričevi“.
Ali, budimo realni. Da se ukinu službeni automobili, kako bismo znali ko je vlast? Kako da prepoznamo ministra ako ne projuri pored nas sa rotacijama dok mi čekamo u koloni na semaforu? Da im ukinemo reprezentaciju, morali bi da piju kafu iz automata, a to ozbiljno ugrožava dostojanstvo države.
Dok god budžet krojimo tako da se prvo namire apetiti na vrhu, reforma „euro modela“ biće samo polovičan uspjeh. Jer džaba raste plata, kad privilegije elite rastu brže. Zato, draga nacijo, dok brojite eure do prvog u mjesecu, sjetite se – važno je da naši funkcioneri ne oskudijevaju. Jer, ako oni ostanu bez varijabile, kako će imati srca da nam obećaju bolju budućnost na sledećim izborima?
