Pregovarački proces Crne Gore sa Evropskom unijom ušao je u fazu u kojoj zvanični Zagreb sve otvorenije koristi Briselske hodnike kao polugu za unilateralne pritiske. Otvaranje niza bilateralnih pitanja i postavljanje ultimatuma u trenucima kada Podgorica nastoji da ubrza svoj evropski put, šalje jasnu poruku: popustljivost u pregovorima sa Hrvatskom ne vodi kompromisu, već samo otvara apetite za nove, još radikalnije zahtjeve.
Ako zvanična Crna Gora jednom poklekne pred političkim uslovljavanjem koje izlazi iz okvira međunarodnog prava i prava sukcesije, rizikuje trajni gubitak državnih resursa, ali i sopstvenog dostojanstva. Odbrana državne imovine – sa akcentom na ponos našeg pomorstva, školski brod „Jadran“ – predstavlja crvenu liniju preko koje se ne smije pregovarati.
Megalomanski ceh iz Zagreba: Šta se sve traži od Podgorice?
Lista zahtjeva koje Zagreb ispostavlja crnogorskoj strani kontinuirano se širi, a najnovije procjene prebacuju teret spora sa politike na nerealne finansijske okvire. Hrvatska od Crne Gore zvanično potražuje vojnu imovinu vrijednu nevjerovatnih 2,7 milijardi dolara, optužujući Podgoricu za zadržavanje preko 200 vojnih plovila i opreme bivše JNA. Na tom spisku se, kao ključna politička figura, nalazi i školski brod „Jadran“, za koji Zagreb traži hitno „vraćanje” pod hrvatsku zastavu, imenujući Split kao njegovu navodnu matičnu luku.
Pored materijalnih potraživanja, na stolu su i dalje otvorena pitanja konačnog razgraničenja na poluostrvu Prevlaci i ulazu u Bokokotorski zaliv, gdje Hrvatska nastoji da obezbijedi maksimalnu prednost na moru. Tu su i zahtjevi za finansijsko obeštećenje bivših zatvorenika iz logora Morinj, ubrzanje pronalaska nestalih osoba, kao i restitucija imovine pripadnicima hrvatske manjine.
Sa crnogorske strane, ove teške diplomatske bitke trenutno vodi ministar odbrane Dragan Krapović, koji je formirao tim stručnjaka i pravnika sa jasnim zadatkom da argumentovano brane poziciju Crne Gore. Krapović je u više navrata eksplicitno poručio da je „Jadran“ potpuno legalno u vlasništvu Crne Gore i da o promjeni vlasništva ne može biti govora. Sa druge strane stola nalazi se hrvatski šef diplomatije Gordan Grlić Radman, koji ne skriva namjeru da pitanje jedrenjaka koristi kao direktan uslov za crnogorski napredak ka EU.
Istorijska i pravna tapija: Čiji je zapravo „Jadran“?
Hrvatska argumentacija o „otetom” brodu koji se 1991. godine slučajno zatekao na remontu u Tivtu pada na ispitu istorijskih činjenica i međunarodnog prava.
Pogledajmo istoriju: gradnja ovog trenažnog jedrenjaka počela je 1930. godine u Hamburgu za potrebe Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije. Iako se često potencira uloga splitske organizacije „Jadranska straža”, istina je da je ona prikupila jedva milion dinara, dok je lavovski dio sredstava obezbijeđen iz državnog budžeta i Fonda ratnih reparacija – dakle, od novca koji je pripadao i Crnoj Gori na ime pretrpljene štete u Prvom svjetskom ratu.
Kada je brod završen, njegovo prvo uplovljavanje u domovinu 16. jula 1933. godine bilo je upravo u Tivat, gdje mu je u tamošnjem Arsenalu urađen nulti remont. Nakon Drugog svjetskog rata, Italijani su ga ostavili ruiniranog u Veneciji. Ko ga je spasio? Opet Tivat. Brod je 1946. dotegljen u Boku, gdje su ga crnogorski inženjeri i radnici tri godine mukotrpno obnavljali i vratili mu život.
Pravno gledano, u trenutku raspada SFRJ 1991. godine, važilo je osnovno pravilo međunarodnog prava za vojnu imovinu: pokretna vojna tehnika pripada onoj republici na čijoj se teritoriji zatekne u momentu proglašenja nezavisnosti. „Jadran” se u tom trenutku potpuno legalno nalazio na vezu u Crnoj Gori na redovnom i ranije zakazanom remontu. Pojam „matična luka“ u vojnoj terminologiji JNA nije imao težinu civilne registracije; „Jadran” je bio školski brod čitave države, a baze je mijenjao od Pule i Šibenika do Dubrovnika i Splita. No, njegova sudbinska i tehnička veza sa Tivtom ostala je neraskidiva punih devet decenija.
Pouka za Podgoricu: Integracije se ne plaćaju suverenitetom
Školski brod „Jadran” nije samo 60 metara drveta i čelika – on je simbol crnogorske pomorske tradicije, istorije i preostalog vojnog ponosa. Ustupanje pred pritiscima Hrvatske po ovom pitanju otvorilo bi Pandorinu kutiju za ostale megalomanske zahtjeve teške milijarde dolara, koje Crna Gora ekonomski i politički ne bi mogla da preživi.
Dobrosusjedski odnosi su prioritet, ali oni moraju biti dvosmjerna ulica utemeljena na međusobnom poštovanju, a ne na ucjenama jačeg. Crna Gora mora ostati dosljedna i nepokolebljiva: članstvo u Evropskoj uniji jeste strateški cilj, ali se ono ne smije i ne može plaćati odricanjem od sopstvene imovine, suvereniteta i istorijskog nasljeđa. „Jadran“ je crnogorski, i na toj tački svaka trgovina prestaje.
