Dok se crnogorske partije pred svake izbore zaklinju u demokratiju, glas naroda i volju građana, u sjenici izbornog procesa vreba jedan hladni matematički algoritam koji kroji našu političku sudbinu više nego ijedan harizmatični lider. Ime mu je D’Hondtov sistem, a njegova primjena u Crnoj Gori pretvara izbornu noć u festival političkog prelijevanja u kojem pravilo „jedan čovjek – jedan glas“ dobija prilično ciničan obrt.
Sa zakonskim cenzusom postavljenim na 3%, crnogorska politička scena redovno svjedoči fenomenu u kojem hiljade građana, ubijeđenih da su glasali za promjene ili alternative, zapravo direktno finansiraju mandate svojih najvećih političkih protivnika.
Gdje nestaju glasovi?
Da bismo razumjeli ko gubi, moramo demistifikovati kako D’Hondtova formula funkcioniše nakon što se birališta zatvore. Zamislite standardne crnogorske izbore na kojima izađe oko 300.000 birača. Da bi neka partija uopšte ušla u raspodjelu za 81 poslaničko mjesto u Skupštini, mora da preskoči prag od 3%, što iznosi tačno 9.000 glasova.
Prvi rez je nemilosrdan. Sve partije koje završe ispod ove crte bivaju automatski izbrisane. Ali njihovi glasovi ne nestaju u vazduhu. Ako zbirno nekoliko manjih lista ostane ispod cenzusa (što se u Crnoj Gori redovno dešava kada se politička scena usitni), to može iznositi i do 30.000 prosutih glasova – odnosno oko 10% ukupnog biračkog tijela!
Tada nastupa D’Hondtova magija. Tih 30.000 glasova se uzima i matematički „prelijeva“ onima koji su cenzus prešli. Ali kvaka je u tome što se oni ne dijele na ravne časti, već proporcionalno snazi osvojenoj na izborima. Ako je najjača koalicija osvojila 40% glasova onih koji su ušli u parlament, ona će uzeti i 40% od tih „prosutih“ 30.000 glasova. U prevodu, najveći dobijaju po nekoliko „gratis“ mandata koje građani nisu direktno njima dali.
Male partije na ivici žileta: Relativni gubitnici
Česta je zabluda da su partije koje pređu cenzus sigurne i da dobijaju tačno ono što su zaslužile. U D’Hondtovom sistemu, partije koje jedva preskoče 3% (osvoje npr. između 9.000 i 12.000 glasova) prolaze kroz matematičku golgotu. Zbog sistema dijeljenja broja glasova sa sukcesivnim brojevima (1, 2, 3, 4…), njihovi količnici brzo opadaju.
Rezultat? Najvećoj partiji je u kasnijim krugovima raspodjele često potrebno znatno manje glasova da dobije svoj 25. ili 30. mandat, nego što je maloj partiji potrebno da dobije svoj drugi ili treći. Male partije tako postaju relativni gubitnici – platile su skupu cijenu ulaska, ali sistem radi protiv njihovog daljeg širenja u parlamentu.
Pouka za crnogorski politički rulet
U crnogorskom kontekstu, gdje o formiranju Vlade i parlamentarne većine često odlučuje doslovno jedan ili dva poslanika, D’Hondtov sistem je vrhovni sudija. On brutalno kažnjava sujetu malih lidera koji odbijaju predizborne koalicije vjerujući u sopstvenu samodovoljnost.
Dok god imamo cenzus od 3% i D’Hondtovu formulu, samostalan izlazak malih partija na izbore nije hrabrost – to je matematički hazard koji najviše raduje lidere velikih koalicija. U ovoj igri brojeva, matematika nema emocija; ona jednostavno uzima od siromašnih da bi dala bogatima.
