Poštovani Srbi i Srpkinje, ne želim da vas plašim, niti da zvučim pesimistično, ali dužan sam da ovo kažem, prije svega kao otac, suprug, političar, ali i kao Srbin iz Crne Gore.
Naš narod se nalazi pod neprestanim udarima koji se intenziviraju iz dana u dan i poprimaju stepen veće mržnje nego u vrijeme vlasti Mila Đukanovića.
Samo u posljednjih mjesec dana desile su se veoma opasne stvari koje ne smijemo da prećutimo, jer svako naše ćutanje osnažuje antisrpsku aždaju u Crnoj Gori koja se ponovo razmahala i bljuje vatru na sve strane.
Kao i u vrijeme režima Mila Đukanovića, na udaru je Srpska pravoslavna crkva. Ovog puta to je mitropolit Metodije koji je gotovo svakog dana u sudnicama ili u stanicama policije zbog svojih apostolskih besjeda u kojima nikad nikog nije uvrijedio, već isključivo govori istinu koja je nekad teška, ali je neumoljiva.
Ako nije u sudnici ili u policiji, policija je oko manastira u kojima služi liturgiju. Da li ste ikad čuli da je bilo koji drugi vjerski poglavar završio u crnogorskoj policiji osim onih iz SPC? Naravno da niste. Dok Metodija progone vlast ćuti, EU ćuti, a nevladine organizacije potpaljuju vatru.
Kao u doba najcrnjeg komunizma ponovo se rodila praksa špijunskog potkazivanja koje ide toliko daleko da policija i tužilaštvo zajedno sa antisrpskim medijima broje lajkove po Fejsbuku i prate da li ste slučajno označili da vam se sviđa neka pozitivna objava o generalu Mladiću ili, ne daj Bože, vojvodi Pavlu Đurišiću. Ako odete korak dalje i podijelite takvu objavu, bićete uhapšeni ili otpušteni sa posla.
Ako zapjevate uz gusle neku staru srpsku pjesmu o našim pradjedovima koji su se borili protiv Turaka, rizikujete optužnicu kao ja, ali i maltretiranje i praćenje na svakom koraku kao da ste državni neprijatelj.
Ako odete na sahranu srpskog generala, računajte da idete pred medijski stroj za strijeljanje, jer su valjda očekivali da srpski generali iz ratova devedesetih treba da idu u bezimene jame ili pasja groblja.
O tome kako kao srpski narod apsolutno ništa nismo dobili posljednjih godina izuzev par stotina radnih mjesta za one koji su od velikih opozicionara postali bezlične mumije kojima više ni boju glasa ne znamo, izlišno je pričati.
Jezik, trobojka, Kosovo i Metohija, sankcije Rusiji, antisrpski obrazovni sistem, proslave „Oluje“, etiketiranja genocidašima, hapšenja i zlostavljanja zbog drugačijeg mišljenja postale su pitanja koje više niko iz vlasti i ne postavlja.
Ono što je posebno žalosno, ali i opasno, jeste što u svemu tome, za razliku od nekadašnjih vremena režima Mila Đukanovića, sada tiho učestvuju i pojedini predstavnici srpskog naroda koji svojim ćutanjem i pognutim glavama aboliraju takve antisrpske napade i matrice ponašanja, i sve to zarad očuvanja fotelja. Ko kaže drugačije, laže.
Nemojte da vas plaše povratkom Mila Đukanovića, on nikad nije ni otišao. Jer nama kao Srbima u Crnoj Gori nije presudno kako se zove čovjek koji sprovodi određenu politiku, već kakvu politiku ta vlast sprovodi. Nama je potpuno svejedno da li se ta politika zove Milo Đukanović, ili ima drugo ime i drugo lice.
Ako se prema Srbima ponovo primjenjuju iste matrice: pritisci na SPC, progoni zbog srpskog identiteta, kažnjavanje zbog izgovorene riječi, obračun sa srpskim simbolima, ćutanje o položaju srpskog naroda i povlađivanje onima koji prema Srbima gaje otvorenu netrpeljivost – onda je za nas to ista politika, bez obzira ko je njen potpisnik.
Na kraju, jedno je jasno. Mi smo Srbi i ne plašimo se, makar mi koji nismo željeli da prodamo svoj obraz zbog šake vlasti. Pozivam sve one kojima je preko glave ovog ponižavanja da nam se pridruže i da stanemo u isti front, kao nekad – složno, hrabro, prkosno i srpski!
