Branio je svoj narod, a to se plaća skuplje nego da ga je progonio; plaća se na oba svijeta, samo su presude i sudije drugačiji.
Branio je svoj narod, a njega nisu branili svi koji su morali.
Da jesu ne bi sam ponio krivicu, ali i to se plaća na oba svijeta.
General Mladić se pojavio na kraju vijeka koji nije imao lice.
U tom vijeku, u Dva rata, ubijeno je, ili umrlo od posnjedica ratovanja, više od sto miliona ljudi. Među ubijenima bilo je više od dva i po miliona Srba.
Srbi su svoje žrtve oba puta prinijeli na oltar bratstva i jedinstva; prvi put jedinstvu sa Slovencima i Hrvatima, a drugi put za „jedinstvo svih naroda i narodnosti Jugoslavije“. Oltar je bio pogrešan, a žrtve su do danas ponižene.
Ratko Mladić je bio vojnik s činom generala, ratnik koji nije birao ni svoje ime ni ratove, ni svoje ni tuđe vojnike.
Uspio je, ipak, više stvarajući vojsku Republike Srpske, nego svi Brozovi Generali braneći i gradeći Jugoslaviju.
Presuđen je, na kraju, između ostalog i za počinjeni „genocid u Srebrenici 1995“.
Kao i uvijek, bilo je neophodno da neki Srbin, makar po rođenju, bude svjedok saradnik.
Oficir Momir Nikolić je, pred Tribunalom, brutalno lagao iz koristi.
„Svjedoci-saučesnici mogu imati motive ili podsticaje da terete optuženoga ili da lažu… Optuženi koji svjedoče nakon zaključenja sporazuma sa Tužilaštvom uvijek imaju snažan podsticaj da svjedoče u skladu sa svojim sporazumima.“
Ovo su riječi sudije Priske Matimbe Nijambe koja je u predmetu Mladić bila, ne samo član, nego i predsjedavajuća Žalbenog vijeća. Ta žena je imala ogromno iskustvo; provela je, između ostalog, deset godina u tribunalu za Ruandu, a u presuđivanju Ratku Mladiću izuzela je mišljenje na više od 40 strana teksta.
U jednom od paragrafa zaključuje da Nikolić, „po vlastitom priznanju“, nije obavještavao vojni vrh RS o mnogim akcijama koje je sprovodio.
Pride, prethodno je priznao svoja nedjela, ali je Sud odbacio mnoga njegova priznanja jer su u međuvremenu napravili nagodbu. Nikolić je „odslužio“ dio kazne, a na kraju je nagrađen novim identitetom i životom u jednoj od evropskih zemalja.
Sramnim postupkom, u kojemu se čak i navodna neverbalna komunikacija Ratka Mladića, prihvatala kao naređenje za strijeljanja, zapečaćena je ovozemaljska sudbina generala.
Zapečaćena je i pored toga što je Haško vijeće utvrdilo, u slučaju Krstić, da su:
jedinice Armije BiH nastavile da djeluju iz enklave Srebrenica;
izviđačke i diverzantske aktivnosti protiv VRS vršene redovno;
helikopteri letjeli kršeći zabranu letova;
municija dopremana 28. diviziji;
vršeni napadi iz enklave na srpske položaje i naselja;
dio humanitarne pomoći prisvajala Armija BiH.
Sud je izričito konstatovao da je, sa stanovišta srpske strane, Srebrenica korišćena kao pogodna baza za napade na Vojsku Republike Srpske i da UNPROFOR to nije spriječio.
Uzalud, Ratku Mladiću je presuđeno prije suđenja, a svjetski licemjeri su nas kuražili da je bolje tako nego da za genocid bude optužena cijela srpska vojska i srpska država.
Ratko Mladić je osuđen na doživotnu robiju — njegovom smrću ta robija je odslužena. Ima pravo na grob i na sjećanje; ima pravo i na nebo.
Porodica i srpski narod imaju obavezu da pamte.
Odbranio je svoj narod, a to se plaća.
U vijeku bez lica, General Mladić je spriječio ponavljanje strašnih srpskih sudbina.
Napravljeni su i ratni zločini za koje se mora pojedinačno odgovarati. Jedno je sigurno, ni jednom Srbinu neće biti oprošten ni najmanji, pod uslovom da ne izda. Drugima je davno otkucana najstrašnija potvrda o oprostu grjehova i zločina nad Srbina. Ipak, i to se plaća, kadgod i kako god, makar na jednom od dva svijeta.
Piše: Goran Danilović
