Čestitamo vam, građani Crne Gore. Uspjeli ste da preživite još jedan krug političke evolucije u kojoj je matematika poražena, a logika poslata na prinudni odmor. Ako ste se ikada pitali kako izgleda ustavni eksperiment u kojem se spajaju nespojive nesavršenosti, ne gledajte dalje od našeg izbornog zakonodavstva. Tamo gdje piše „građanska država“, slobodno dopišite sitnim slovima: „Zadržavamo pravo da izbrojimo vaše glasove onako kako nama odgovara“.
Na papiru, stvar je jasna i zvuči evropski uzvišeno. Ustav Crne Gore, taj spomenik naših političkih želja, ponosno kliče da smo građansko društvo i da suverenitet pripada građaninu. Jedan čovjek, jedan glas. Svi imamo istu težinu pred glasačkom kutijom. Međutim, kada taj isti Ustav i prateći Zakon o izboru odbornika i poslanika siđu u crnogorsku realnost, matematika dobija etnički predznak, a jednakost postaje rastegljiv pojam.
Tada na scenu stupa magija afirmativne akcije, pretočena u garantovane mandate i povlašćene cenzuse. Odjednom, u zavisnosti od toga kojoj nacionalnoj fioci pripadate, vaš glas na berzi političke moći vrijedi duplo, troduplo ili petoduplo više od glasa nekog tamo „običnog“ građanina koji je imao nesreću da se ne svrsta u etnički feud.
Tako dolazimo do paradoksa dostojnog Orvelove „Životinjske farme“: da bi društvo bilo jednako, moramo uvesti nejednakost. Da bismo zaštitili manjine od majorizacije, majorizovaćemo zdrav razum.
Rezultat? Politička elita je napravila savršen perpetuum mobile. Umjesto da sistem podstiče manjinske narode da kroz građanske programe, stručnost i ideje traže svoje mjesto pod suncem, zakon ih bukvalno gura u getoizaciju. Zašto bi se bilo koja manjinska partija trudila da ponudi rješenja za ekonomiju, ekologiju ili infrastrukturu cijele države, kada je dovoljno da uoči izbora podgrije nacionalne strasti, prebroji „svoje“ i sa šačicom glasova ušeta u Parlament?
Tamo ih, po pravilu, čeka uloga vječitog „tasa na vagi“. Sa podrškom koja u ukupnom procentu jedva prelazi statističku grešku, ove partije nerijetko kroje sudbinu cijele države, ucjenjuju izvršnu vlast i diktiraju tempo reformi. To više nije pozitivna diskriminacija; to je politička renta na račun etničke pripadnosti.
I onda se, sasvim logično, postavlja pitanje: ima li uopšte smisla raspisivati izbore po ovako nakaradnim pravilima igre? Da li je to praznik demokratije ili samo redovni popis etničkih feuda pod maskom izbornog procesa?
Bojkot bi, naravno, bio najlakši izlaz, ali i potpuna kapitulacija. Izbori se moraju održavati, ali ova igra sa obilježenim kartama mora da prestane. Rješenje nije u ukidanju prava manjinama, već u demontiranju ovog nakaradnog sistema koji od etničke pripadnosti pravi biznis model.
Vrijeme je za otvorene liste unutar jedinstvenog građanskog prostora. Neka manjine budu zastupljene, ali na osnovu kvaliteta i podrške unutar otvorenog društva, a ne kroz zakonom garantovane feude. Dok god glas jednog građanina vrijedi manje od glasa drugog, naši izbori neće biti borba ideja, već običan etnički pazar. A u toj trgovini, najjeftinija roba ostaje – upravo koncept građanske Crne Gore.
