Ustavni sud Crne Gore utvrdio je da odredbe nekadašnjeg člana 29 Zakona o održavanju stambenih zgrada, koje su uređivale rješavanje stambenih potreba određenih kategorija zaposlenih u državnim organima, nijesu bile u skladu sa Ustavom dok su bile na snazi.
Sud je ocijenio da je zakonodavac prekoračio svoja ustavna ovlašćenja kada je postupak, način i kriterijume za dodjelu stanova prepustio podzakonskim aktima Vlade, organa lokalne samouprave, Sudskog savjeta, Tužilačkog savjeta i Ustavnog suda, umjesto da ta pitanja uredi samim zakonom.
Prema ocjeni Ustavnog suda, takvo zakonsko rješenje nije obezbijedilo dovoljno jasan pravni okvir, čime je stvoren neprihvatljiv prostor za arbitrarnost u odlučivanju, suprotno principima vladavine prava, pravne sigurnosti i saglasnosti pravnih propisa.
Posebno je problematičnom ocijenjena odredba koja je omogućavala Vladi i lokalnim samoupravama da rješavaju stambene potrebe „lica čiji je rad od interesa za državu, odnosno jedinicu lokalne samouprave“. Sud je zaključio da zakon nije precizirao ko utvrđuje taj status, po kojim kriterijumima se on određuje, niti koji organ je za to nadležan, zbog čega takvo rješenje nije ispunjavalo zahtjeve pravne sigurnosti i predvidljivosti.
Ustavni sud smatra da je ovakvo zakonsko rješenje moglo predstavljati i neprimjeren uticaj na nezavisnost državnih službenika, javnih funkcionera, a naročito nosilaca pravosudnih i ustavnosudskih funkcija.
Istovremeno, Ustavni sud nije prihvatio tvrdnje predlagača da se pitanja stambenog zbrinjavanja nijesu mogla uređivati Zakonom o održavanju stambenih zgrada. Sud je ocijenio da zakonodavac ima pravo da posebim zakonom reguliše ovu oblast, pod uslovom da su zakonska rješenja usklađena sa osnovnim principima Zakona o svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o državnoj imovini.
Sud nije utvrdio ni da je član 28 Zakona bio neustavan. Tom odredbom bilo je propisano da Vlada i lokalne samouprave, osim finansijskih sredstava, mogu obezbjeđivati građevinsko zemljište i druga sredstva za rješavanje stambenih potreba zaposlenih u državnim organima i organima lokalne samouprave. Prema ocjeni Ustavnog suda, tom normom nijesu povrijeđeni principi vladavine prava niti zabrana diskriminacije, dok bi eventualna proizvoljna primjena mogla biti predmet ustavnosudske kontrole putem ustavne žalbe.
