Ljeta Gospodnjeg 2016.
Toga dana, na više mojih poziva da dođe u kancelariju ministra unutrašnjih poslova i obavijesti me o čemu se radi, direktor policije Slavko Stojanović nije ni odgovorio niti se pojavio. Taj gospodin je nedavno osuđen jer je priznao umiješanost u trgovinu cigaretama.
Policija je, na čelu sa „odbjeglim Stojanovićem“, tragala za „diverzantskim odredima ubačenim iz Srbije“, navodno raspoređenim u okolini Podgorice i Danilovgrada. Te ljude, vojnike i diverzante, niko i nikada nije vidio, a ja sam istog dana obavijestio moje saradnike i javnost da je to idealna pretpostavka da se dogodi krvoproliće koje bi izazvali „Branovi i Milovi vojnici“, optužujući potom diverzantske jedinice iz Srbije da su to učinile.
Svjedočio sam u „procesu vijeka“ na poziv odbrane. Nedavno je stavljena tačka na „Državni udar“ — svi optuženi su oslobođeni, a država će platiti velike odštete i troškove postupka. Od oružja bačenog u jezero Gazivode, preko diverzanata i smrtne opasnosti za državu i pojedince, nije ostalo ništa.
Samo da primijetimo: nešto kasnije lažni državni udar poslužio je da Crna Gora, bez referenduma, postane članica NATO-a.
Ljeta Gospodnjeg 2026.
Sada smo pred zatvaranjem svih poglavlja i na vratima Evropske unije, opet bez referenduma — prevazilazimo sami sebe.
„Uprava policije (UP) i Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) prekjuče su od protjerane grupe oduzele transparente s porukom SNS-a ‘Srbija pobjeđuje’, uređaj za komunikaciju na daljinu i pomorsku radio-stanicu, koji su pronađeni u avionu koji je sletio u Tivat, a konfiskovana su i dva autobusa srbijanskih registarskih oznaka, za koja se sumnja da su bila namijenjena za prevoz ‘gostiju’.“
Ovo je citat iz današnjih „Vijesti“ i, naravno, tiče se čarter-leta iz Beograda na koji se ukrcalo 87 putnika, a nakon slijetanja na tivatski aerodrom osumnjičeni su da je „nešto spremano“ u korist Aleksandra Vučića, a na štetu Crne Gore.
Svi smo sinoć čuli objašnjenje predsjednika Srbije, pa se tim dijelom neću baviti, nego onim drugim kojim se niko ne bavi.
„Oduzeti su transparenti sa SNS porukom ‘Srbija pobjeđuje’.“
Zašto?
Koliko je bilo transparenata?
Zašto su oduzeti ako su kasnije svi putnici, takođe avionom, vraćeni (protjerani) u Beograd?
Da li su ti transparenti dokazni materijal i, ako jesu, za šta?
Zašto policija nije hapsila i one transparente po primorju kojima se vrijeđa dostojanstvo Srbije i njenog predsjednika?
„Oduzet je uređaj za komunikaciju na daljinu.“
Draga gospodo iz ANB-a i UP-a, kako se zove taj uređaj? Telefon? Radio-telegraf? Primitivna naprava? Veš-mašina? Kodna vojnička motalica? Voki-toki? Pobogu, o čemu se radi?
„Oduzeta je i pomorska radio-stanica.“
Šalite li se?
Mislite li zaista na pomorsku radio-stanicu ili na ručnu VHF-stanicu, koja je najsličnija onim aparatima koje nose lovci?
„Konfiskovana su dva autobusa srbijanskih registarskih tablica.“
A vozači?
Jesu li uhapšeni vozači ili samo dva autobusa?
Da nijesu, gdje slučajno, isplivali i oni automati iz Gazivoda? Da se nijesu pojavili oni diverzanti iz Srbije? Da nije ponovo Sinđelić svjedok-saradnik?
Znači, putnici sa čuvenog čartera „87“ htjeli su da u Tivtu ili negdje drugo rašire transparent „Srbija pobjeđuje“, potom da komuniciraju na daljinu „uređajem za komunikaciju na daljinu“ (meni nepoznatim), da zatim okupiraju pomorsku radio-stanicu (ako je živa ona barska), a onda, možda, ručnom VHF-stanicom (radi zaturanja tragova) pozovu Ruse ili Kineze koji čekaju na otvorenom moru!
Rasturili bi u paramparčad samit evropskih i regionalnih lidera?
A, „braćo mila“, što bi rekao Izet Fazlinović, kako pustiste te zlotvore da se vrate u Beograd?
Bog nas je pogledao, izgleda. Samo što ni u holivudskoj treš-produkciji nije zabilježeno da 87 zavjerenika ode u akciju komercijalnim letom, smjesti se u mondensko ljetovalište i izazove Treći svjetski rat.
Šteta što je umro Čak Noris, baš šteta!
Ovako zastrašujuće i na vrhu okidača bilo je samo na čuvenom čarter-letu za Barselonu u avgustu 2013. godine, kada su naši sokolovi letjeli na utakmicu vaterpolo reprezentacije.
Među 86 putnika (samo jedan manje) u avionu „Montenegro erlajnsa“ izdvojimo: jednog visokog funkcionera i poslanika Demokratske partije socijalista (ime poznato autoru teksta), Zorana Jelića — tadašnjeg poslanika DPS-a, poznatog iz afere „Snimak“, koji je na ovaj put poveo i svog sina;
Draganu Brajović — suprugu tadašnjeg ministra pomorstva i saobraćaja Ivana Brajovića;
Kenana Hrapovića — tadašnjeg direktora Fonda za zdravstveno osiguranje Crne Gore (kasnije ministra zdravlja);
Tufika Bojadžića — tadašnjeg člana Upravnog odbora avio-kompanije „Montenegro erlajns“ i funkcionera SDP-a.
Tu su se nalazili i drugi članovi užih porodica pojedinih državnih funkcionera, direktori određenih javnih preduzeća, kao i predstavnici firmi koje su važile za sponzore Vaterpolo saveza Crne Gore.
„Ko je spisak putnika dostavio medijima?“ bilo je ključno pitanje istrage.
I ništa!
Još ne znamo ko je ošpijao ljude.
Još i ovo: nosili su zastave, transparente, kreditne kartice, dnevnice, ali i Crnu Goru u srcu. Ekipica je napravila promet po Kataloniji koji se pamti. Svi su imali uređaje za komunikaciju na daljinu, a komunicirali su i na blizinu.
Znači: prekjuče 87 putnika, a 2013. godine 86!
Da se naježiš!
Našim službama, neizostavno, idu medalje i nagrade jer je ovo drugi ili treći put (ako se broji Barselona) da spasavaju Crnu Goru od Srbije i velikosrpskog projekta.
Nego, kako je nakon svega Makron uspio da sačuva smirenost, trenutak nakon moguće terorističke akcije, a uz onoliko problema koji ga čekaju u Parizu — za svaku je pohvalu.
O gospođi fon der Lajen da i ne govorim.
Predlažem da se u narednom periodu drže iste mjere opreza prema Beogradu, jer je to jedini način da se sačuvamo.
Geslo: putnik možda i prođe, ali transparent nikad.
Zatvoriti granicu prema Srbiji jer nam ništa ne trebaju njihovi turisti i novac. Prodati sve stanove i poslove po Beogradu i Zlatiboru, a Zlatibor napraviti na Cetinju, među svojima.
Posvetiti se Crnoj Gori i njenom razvoju.
Jedino, i to možda, ostaviti u Srbiji onog Brkovića Trećeg da im cijepa i pali zastave, farba fasade u revolucionarne boje i drži vatru dok mi opet ne nagrnemo u Beograd i Novi Sad — ali kada pobijede naši.
I ne brinite, postajemo nova članica Evropske unije, jer lideri ne mogu dopustiti da nas Srbija okupira čarter-letovima.
Piše: Goran Danilović
