Na današnji dan, 24. marta, sjećamo se početka NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju – brutalnog čina koji je pogazio međunarodno pravo, dostojanstvo jednog naroda i samu ideju pravde.
I baš zato što znamo šta se desilo, zato što pamtimo i zato što ne pristajemo na zaborav, danas se nameće jedno jednostavno, ali suštinsko pitanje – zašto crnogorska vlast ne obilježava dan početka NATO agresije na našu zemlju?
Bez odluke Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, bez legitimiteta, ali uz podršku onih koji su danas spremni da nam drže lekcije o demokratiji i vrijednostima, punih 78 dana bombe su padale na naše gradove, ostavljajući iza sebe razaranje, strah i trajne ožiljke. Gađani su mostovi, bolnice, škole, fabrike – ali suštinski, gađani su ljudi.
Oko 2.500 civila je ubijeno, među njima 89 djece. Više od 6.000 ljudi je ranjeno. Ubijen je i 1.031 pripadnik vojske i policije. Iako su za neke to samo brojevi – to su bili životi, porodice i sudbine koje nikada neće biti vraćene. 27 godina kasnije, postavlja se ključno pitanje: šta smo naučili i na čijoj smo strani?
Danas živimo u paradoksu koji istorija teško može objasniti – država koja je bila meta NATO postala je član tog istog saveza i to kao jedina država kojoj je, kako nam se govorilo, „sloboda donešena“ bombama. I dok se taj paradoks slavi kao uspjeh – istina se gura pod tepih, a sjećanje postaje nepoželjno.
Ne smijemo i nemamo pravo da zaboravimo ni žrtve u Crnoj Gori. Prva NATO bomba na teritoriji Crne Gore pala je u Danilovgradu, gdje je u kasarni život izgubio mladi vojnik Saša Stajić, simbol svih onih koji su, braneći svoju zemlju, platili najvišu cijenu. U Murini su stradali nedužni civili – djeca Julija Brudar (10), Olivera Maksimović (12) i Miroslav Knežević (13), kao i Vukić Vuletić, Manojlo Komatina i Milka Kovačević.
Svako od tih imena nosi težinu jednog uništenog svijeta – porodice, snova i budućnosti koja nikada nije dobila priliku da se ostvari. Zato pamćenje nije izbor, već naša obaveza. Istina nikada neće nestati zato što je neko gura u stranu – ona živi i živjeće u pamćenju naroda, u porodičnim pričama, u sjećanju na sirene, skloništa i noći bez sna koje su obilježile jedno vrijeme.
Zato ne govorimo iz mržnje, već iz dužnosti. Ne govorimo da bismo dijelili, već da bismo podsjetili. Ne govorimo da bismo ostali u prošlosti, već da bismo znali kuda idemo.
Danas govorimo u ime onih koji više ne mogu da govore. U ime svih onih koji su živjeli pod sirenama, u ime onih koji su stradali, ali i u ime generacija koje dolaze i koje imaju pravo da znaju istinu.
