Aktuelno djelovanje Ministarstva vanjskih poslova (MVP) Crne Gore sve jasnije ukazuje na praksu dvostrukih aršina, gdje se brzina i intenzitet diplomatskog odgovora određuju prema selektivnim političkim kriterijumima, a ne prema principijelnoj zaštiti državnih interesa i suvereniteta.
Najnoviji primjer ove prakse je hitno pozivanje ambasadora Republike Srbije u Podgorici Nebojše Rodića nakon što je na zvaničnoj internet stranici Vlade Srbije, na engleskom jeziku, objavljen tekst u kojem se navodi da je srpski jezik u Crnoj Gori sistematski marginalizovan. MVP je ovakvu formulaciju ekspresno ocijenilo kao neprimjereno miješanje u unutrašnja pitanja države, ističući da su jezik, identitet i ustavno uređenje isključiva nadležnost crnogorskih institucija. Ovakva ažurnost, koja ne preza ni od javnog prekora diplomatskih predstavnika, sugeriše snažan institucionalni integritet, ali samo do trenutka dok se fokus ne pomjeri na druge susjede ili bezbjednosne izazove koji očigledno ne podliježu istom aršinu.
Naime, dok se filološke i identitetske nijanse na veb-stranicama tretiraju kao prvorazredni skandali, MVP pokazuje neshvatljivu pasivnost i gotovo fatalističku smirenost kada su u pitanju mnogo direktniji udari na bezbjednost države. Podsjećamo da su ovom resoru bili potrebni dani da adekvatno reaguje na ozbiljan prekogranični incident — pucnjavu sa kosovske strane u pograničnom pojasu opštine Rožaje prema teritoriji Crne Gore. Umjesto momentalne zaštite građana i teritorijalnog integriteta, javnost je svjedočila kašnjenju koje je u diplomatskim krugovima često sinonim za nesnalaženje ili namjerno prećutkivanje istine radi održavanja privida mira.
Vrhunac selektivne diplomatije ipak se ogleda u potpunom muku na nevjerovatne poruke koje stižu iz Hrvatske. Naime, tamošnji ministar vanjskih i evropskih poslova Gordan Grlić Radman iznio je na hrvatskom javnom servisu tezu koja bi u svakoj suverenoj državi izazvala diplomatski zemljotres, ili makar adekvatnu reakciju: on je ustvrdio da je kompletan Aerodrom Tivat, zajedno sa ključnim bulevarima i saobraćajnicama, izgrađen na hrvatskom zemljištu. Grlić Radman je otišao i korak dalje, direktno uslovljavajući evropski put Crne Gore rješavanjem ovog pitanja kroz poglavlje 23, navodeći pritom da sa svojim crnogorskim kolegom Ervinom Ibrahimovićem ima jako dobru saradnju, ali i obećanja da će se izvršiti pritisak na katastarske organe kako bi se izašlo u susret hrvatskim zahtjevima.
Ovdje se moramo otvoreno zapitati da li je realno i profesionalno da jedan ozbiljan diplomata, ministar vanjskih poslova države članice EU, iznosi tvrdnje koje negiraju teritorijalni suverenitet susjedne zemlje. Izjava da je aerodrom u srcu Boke na hrvatskom zemljištu predstavlja opasan diplomatski presedan, koji izlazi iz okvira dobrosusjedskih odnosa. Na žalost hrvatskog ministra, činjenice su neumoljive: radi se o crnogorskom zemljištu koje je kroz istoriju bilo u vlasništvu crnogorskih državljana hrvatske nacionalnosti. Pokušaj da se privatni imovinski sporovi državljana Crne Gore podignu na nivo međudržavnog teritorijalnog potraživanja Hrvatske nije ništa drugo do pokušaj tihog prekrajanja stvarnosti, na šta MVP Crne Gore ne smije da ćuti.
Činjenica da resor kojim rukovodi Ervin Ibrahimović nije našao za shodno da uputi makar protestnu notu povodom ovako eksplicitnog osporavanja državne imovine i strateškog resursa jasno potvrđuje da crnogorska diplomatija trenutno nije usmjerena na zaštitu suvereniteta. Umjesto toga, svjedočimo selektivnoj popustljivosti koja zanemaruje interese države, dok se istovremeno trenira strogoća na drugim adresama radi ubiranja jeftinih političkih poena.
Muk pred moćnima
Slučajevi poput neskrivenih hrvatskih pretenzija i incidenata na granici sa Kosovom nijesu usamljeni primjeri diplomatske anestezije crnogorskog MVP-a. Javnost svjedoči gotovo konstantnom miješanju spoljnih aktera u unutrašnja pitanja Crne Gore – od sastava Vlade do ekonomskih i zakonskih rješenja, obično sa adresa „zapadnih partnera“. Dok se na svaki zarez ili formulaciju koja dođe sa Istoka reaguje hitno, oštro i sa pozicije „zaštite dostojanstva“, sugestije i otvoreni diktati koji oblikuju samu srž unutrašnje politike – ako dolaze iz zapadnih centara moći –u Ministarstvu vanjskih poslova dočekuju se ili sa poniznim ćutanjem ili sa neprimjerenim odobravanjem. Ovakva praksa urušava međunarodni ugled države, svodeći je na objekat, a ne subjekat međunarodne politike.
