Kada se u međunarodnim finansijskim istragama pojave imena javnih funkcionera, to gotovo uvijek znači jedno: javnost ima pravo da zna. U slučaju Crne Gore, jedna od najzvučnijih priča posljednje decenije tiče se navodnih tajnih računa u Švajcarskoj povezanih sa porodicom bivšeg visokog državnog funkcionera Svetozara Marovića – priče koja je, i gotovo deset godina nakon prvog objavljivanja, ostala bez potpunog institucionalnog epiloga.
Podaci o švajcarskim računima porodice Marović prvi put su objavljeni u februaru 2015. godine, u okviru međunarodne SwissLeaks istrage.
ŠTA JE OTKRIVENO?
Međunarodna mreža istraživačkih novinara (OCCRP) objavila je februara 2015. godine da je supruga Svetozara Marovića imala račun u švajcarskoj banci HSBC, na kojem se prema bankarskim podacima iz perioda 2006–2007. godine nalazilo oko 3,8 miliona američkih dolara.
Dokumenta pokazuju da su, pored supruge, pravo raspolaganja nad računom imali i Svetozar Marović i njihov sin. Istraživači su naglasili da takva sredstva nijesu imala jasno objašnjenje u odnosu na zvanične i prijavljene prihode porodice.
Ključno pitanje koje su strani mediji tada postavili bilo je jednostavno: kako se višemilionski iznosi u inostranstvu uklapaju u imovinske kartone jednog crnogorskog funkcionera?
NEPRIJAVLJENA IMOVINA I IZOSTANAK INSTITUCIONALNOG ODGOVORA
U periodu kada su sredstva bila aktivna (2006–2007), Marović je obavljao visoke državne funkcije i bio je zakonski obavezan da prijavi imovinu – uključujući i imovinu bračnog druga. Međutim, spornih švajcarskih sredstava nije bilo u javno dostupnim imovinskim kartonima.
Nevladine organizacije i dio javnosti su nakon objavljivanja afere 2015. godine zahtijevali da se ispita: porijeklo novca, eventualna utaja poreza i moguća povezanost sa zloupotrebom javne funkcije.
Iako su crnogorske institucije najavljivale provjere, do danas nije saopšteno da je sprovedena sveobuhvatna istraga koja bi rasvijetlila porijeklo sredstava sa švajcarskog računa.
Priča o švajcarskim računima dobila je dodatnu težinu 2016. godine, kada je Svetozar Marović pravosnažno osuđen zbog korupcije i organizovanog kriminala u tzv. budvanskim predmetima. On je tada sklopio sporazum o priznanju krivice i osuđen je na višegodišnju zatvorsku kaznu i plaćanje milionske odštete državi.
Međutim, uprkos pravosnažnoj presudi, Marović nikada nije odležao ni jedan dan zatvorske kazne u Crnoj Gori.
NEDOSTUPAN CRNOGORSKIM ORGANIMA
Nedugo nakon izricanja presude 2016. godine, Marović je otišao u Srbiju, gdje se i danas nalazi. Crnogorskim pravosudnim organima on je godinama nedostupan, a pokušaji izručenja nijesu dali konkretne rezultate.
Tako je Crna Gora dobila presedan: jedan od najviših državnih funkcionera pravosnažno osuđen za korupciju, koji kaznu ne izdržava i koji je van domašaja sopstvenog pravosuđa.
ZAŠTO JE ŠVAJCARSKI TRAG I DALJE KLJUČAN
U tom kontekstu, pitanje švajcarskih računa dobija dodatnu dimenziju. Ako je domaće pravosuđe uspjelo da dokaže korupciju u lokalnim okvirima, ostaje otvoreno pitanje: zašto finansijski trag koji vodi van granica države nikada nije do kraja rasvijetljen?
Posebno nakon promjene vlasti 2020. godine, kada je borba protiv visoke korupcije postavljena kao jedan od ključnih političkih ciljeva, ovaj slučaj ostaje simbol selektivne pravde.
I ZAŠTO NIJE?
Dokumenti iz Švajcarske nijesu sudska presuda, ali jesu ozbiljan i provjerljiv signal. U kombinaciji sa pravosnažnim presudama, neizdržanom kaznom i dugogodišnjom nedostupnošću osuđenog funkcionera, oni čine jedan od najozbiljnijih testova vladavine prava u Crnoj Gori.
A dok taj test traje, jedno pitanje ostaje bez odgovora: da li je država ikada imala političku i institucionalnu snagu da do kraja isprati novac koji je završio u švajcarskim bankama?
