Prije mesec dana sam bio neprijatno iznenađen kada me je jedan moj prijatelj, koji je kao i ja porijeklom iz Berana pitao da li sam skoro otvarao Google Earth. Po prirodi stvari sam skoro svakodnevno u kontaktu sa savremenim tehnologijama.
Naravno, moj Beranac me je uputio, znajući gdje radim u temu. Bio sam ne malo zaprepašćen prizorom koji sam vidio. Sredinom Petkovog i Mokrog Dola je povučena i na karti iscrtana granica između Opština Berana i Rožaja. Ko je to dozvolio i aminovao. Dio Petkovog Dola gdje je bio stan u koji sam kao dijete odlazio sada pripada Rožajama. Mom prijatelju, Berancu, Dapsićaninu je granica podijelila novosagrađenu vikendicu na pola…. dokle. Dokle će da ide poltronizam beranskih vlasti.
Posle 1945 komunisti su poklonili Rožajama sve od Dimiškinog mosta do Džakovice i okoline. U čast dobrosusjedskih odnosa i razvoja bratstva i jedinstva. Ko sad aminuje i poklanja i u čije ime teritorije, Dapsićana, Budimljana, Petnjičana i Poličana. Nešto što je odvajkada pripadalo mještanima ova tri sela (mislim da nešto pripada i Tmušićanima).
Moja malenkost je još davno saznala ovu činjenicu 1983 godine. Tada sam kao dijete prisustvovao nemilim događajima na Džakovici kada su lovci Berana puškama otjerali šumara koji je u ime Rožajaca došao da otjera beranske lovce sa Džakovice. Nezakonito su lovili na „svojoj teritoriji“. Pošto nije pomogla molba izvesnom gospodinu da se udalji, nekoliko lovaca je pucalo u vazduh. Ne lezi vraže, sjutra su svi bili privedeni u policijsku (milicijsku) stanicu. Prijavio ih je gost (nezvani) na otvaranju lovne sezone 02.10.1983. godine. Tada je bio priveden i moj otac koji je bio podpredsednik lovačkog društva iz Berana. Tadašnji predsednik, uvaženi ljekar, se po običaju oprao od svega.
Naravno, pošto je bila velika pobuna članova udruženja svi su samo saslušani i nijesu dalje procesuirani. Kao odmazdu za to, nekoliko dana kasnije, isti velikaš komunistički je sa predsednikom lovačkog društva upao u zabran u Tifran. Napravio je masakr u zabranu. Pobijeno je koliko se sećam više od 10 srna, jelena i košuta. Automatskim oružjem. Ostalo je pobjeglo.
Za kaznu, moj otac i nekoliko lovaca koji su se bunili su primorani da na Aerodromu jedu divlje meso. Svi su odbili, izašli iz restorana. Policija (milicija) nije htjela da reaguje već se i sama zgrozila ponašanjem vlastodržaca i njihovih poltrona. Među istaknutim junacima koji su žderali bio je i sin čuvenog Beranca koji je dao celu teritoriju od Dimiškinog mosta do Džakovice Rožajcima.
Kako posle drugog rata, preko pomenutih osamdesetih, tako i danas. Mi ostajemo bez teritorije, bez sjećanja na djetinjstvo. Oni malo stariji od mene ostaju eto i bez imovine. Stana moga đeda više nema ali volim da odem u Petkov Do. Moji koji žive u Petnjiku sa zebnjom očekuju buduća vremena. Da li će to ostati tako kako je ucrtano ili će biti svoji na svome.
Da li je teško da se formira komisija o razgraničenju konačnom. Zbog pokoljenja ali i zbog krađe koja je nastalo na našim imanjima. Ja znam da moji Petnjičani imaju dokaze o kupovini imanja. Kao dijete sam sa ocem išao u Skoplje, u Arhiv i našao karte. Moj otac je to sve predao tadašnjim vlastodršcima Berana. Nije ostavio ništa. Danas znam da pojedini moji Petnjičani idu za tim tragom u Skoplje i nabavljaju tapije. Ali izgleda da to niko ne priznaje. Pošto su mi kartografija i geografija zanimanje znam šta znači kada se nešto postavi i ucrta. To je teško obrisati a još teže sa protokom vremena dokazati da nije sve baš tako.
Vrijeme je cigansko rešeto. Pokoljenja djela sude. Na žalost nijesmo svjedoci toga da za rad budućnosti ispravimo stvari.
Ukoliko neko smatra da je i jedna riječ ovdje pogrešna ili napisana u negativnom kontekstu, slobodno neka se javi.
Moja adresa je poznata redakciji. Takođe, još uvijek pamtim imena svih meni dragih ljudi koji su maltretirani te 1983 ali i imena onih koji su se iživljavali. Još nas ima mlađih živih svjedoka.
Dr Dejan Barjaktarović
Dipl. inž. geologije
