VESNA MEDENICA – OMERTA
Izjava Vesne Medenice da „nikada ništa neće otkriti, pa makar bila osuđena na dvadeset godina“ predstavlja klasičan primjer institucionalne lojalnosti koja prevazilazi lični interes i ulazi u domen političke odgovornosti prema jednom davno kompromitovanom sistemu vlasti. Takav stav nije samo individualni čin ćutanja, već simptom dublje strukturne krize pravosuđa u Crnoj Gori, koje je decenijama funkcionisalo kao produžena ruka izvršne vlasti.
Ovdje nije riječ o moralnoj snazi ili „dostojanstvu“, kako se ponekad želi predstaviti u krugovima bivšeg režima, već o svjesnoj odbrani jednog političkog poretka čiji je centralni nosilac bio Milo Đukanović.
Ćutanje u ovom kontekstu ne znači nevinost, već očuvanje vertikale moći koja se zasnivala na uzajamnoj zaštiti politike i pravosuđa.
Izjava Medenice potvrđuje tezu da autoritarni režimi ne počivaju samo na jednom čovjeku, već na čitavoj mreži lojalnih aktera koji su spremni da žrtvuju čak i ličnu slobodu kako bi sačuvali tajne sistema. Upravo zato ona ostaje, i nakon pada režima, njegov vjerni saradnik, ne formalno, već suštinski.
Da zaključim, ova izjava ne govori o snazi karaktera, već o strahu od istine. A istina je, po pravilu, najveća prijetnja svakom bivšem diktatoru i svakom sistemu koji je počivao na zloupotrebi institucija. U tom smislu, Medenica ne brani sebe, ona brani jednu epohu koja je politički poražena, ali još uvijek pokušava da preživi kroz ćutanje svojih najodanijih kadrova.
