Kada čujem šta skandiraju hrvatski navijači na tribinama, od primitivnih psovki do onog jadnog ’Ubij Srbina, odmah mi na um padne jedna misao, ko se to toliko i zašto boji srpskog imena da mu je potrebno da viče iz sve snage, kao da će time pokriti sve svoje strahove i komplekse?
Oni koji danas misle da će uvredama i mržnjom prekrojiti istoriju, zaboravljaju da se ona ne može promijeniti. A istina nije uvijek prijatna, pogotovo kad se pogledaš kao hrvatski navijači kada se vrate sa utakmice u ogledalo.
Mi Srbi smo kroz istoriju preživjeli svašta — i logore, i pogrome, i napade velikih i moćnih. Ali ono što je naš narod doživio u Jasenovcu nije bio fudbal, nego fabrika smrti, nije bilo navijanja, nego krikova.
I kad danas čujem neke mlade glave kako se igraju vatrom, šire šovinizam i mržnju i misle da je to nekakvo junaštvo, samo pomislim, teško toj zemlji koja mlade uči da slave zločin umjesto da ga osude.
A da ne govorimo o Lori , mjestu gdje su devedesetih ljudi mučeni samo zato što su bili Srbi. I još se nađe neko da viče kako su oni žrtve, a da smo mi agresori.
No, mi, mi smo navikli na ovo. Navikli smo da nas ne vole. Navikli smo da nas krive. Ali oni još nisu navikli da ne mogu da nas slome.
Jer, zna se dobro, kad Srbi navijaju, navijaju za svoje, a ne protiv tuđih. Kad pjevamo, pjevamo iz inata, ali i iz ljubavi.
Zato nek oni viču šta god hoće.
Svaka uvreda koja doleti sa te strane samo je odraz njihovih frustracija, ne naših. Istina je već odavno zapisana, i u Jasenovcu, i u Lori, i u kostima hiljada nevinih pobijenih od predaka današnjih potomaka.
Bolje je da nas mrze zbog istine, nego da nas vole zbog laži.
