Huter je, da se ne lažemo, klasičan primjerak intelektualca proizvedenog u DPS laboratoriji: elegantan u izrazu, bez ikakvog sadržaja, moralan na papiru, a kaže kako mu je Neno Kaluđerović brat, on je „evropejac“ koji nikad nije izašao iz partijskog okvira. Sad kad se taj okvir urušava, i on stoji nad ruševinama svoje političke stranke, sam, zbunjen i tužan.
Njegova priča danas liči na poziv u pomoć, kao da hoće da nas uvjeri da DPS još živi, da će se nekako „povratiti“, da će „građanska Crna Gora“ koju oličava DPS vaskrsnuti iz korupcije čiji su oni nosioci bili.
Maske su spale, a Huteru je ostala samo stara mantra da pokuša da spinuje o kalašnjikovima koji se nalaze u spomeniku Pavlu Đurišiću.
Tužan je to prizor, prizor čovjeka koji pripada partiji koja je ostala bez dirigenta, dirigenta koji će ih na kraju sve pustiti niz vodu ne bi li sačuvao svoju kožu, pa samim tim Huter ne zna koju notu da odsvira, već mahnito udara po tipkama nekadašnjeg DPS „klavira“!
Huter hoda medijskim prostorima kao simbol jednog tužnog, umornog i izgubljenog DPS-a, isto tako tužan, umoran i izgubljen.
Nema više arogancije, ima samo nervoze, nema više priče o jednakosti već se pominju zatvor i smrt od strane njegovih kolega, koji žele da odbrane one koji su nam trideset godina uništavali živote. Huter je izgubljen u vremenu i prostoru, jer dok je bilo vlasti, bilo je svega, a sada više nema ničega, osim optužnica i mogućeg Spuža!
Piše: Spasoje Tomić
