Skromni i posvećeni, većina koja se ne ističe

U moru negativnih priča o policiji koje poslednjih godina dominiraju javnošću, hapšenja, šverc, mučenja od strane pojedinaca u policiji, često zaboravljamo suštinu – šta zapravo znači biti policajac. Na to da ovo zanimanje ima i svoju svetlu stranu podsetila nas je naša čitateljka, koja je podelila jedno lično iskustvo. Detalj koji je njoj i njenom detetu ulepšao dan pokazuje da među pripadnicima policije ima onih koji svakodnevno svojim delima dokazuju da može i drugačije – i da su upravo takvi, skromni i posvećeni, zapravo većina koja se ne ističe.

Dugo sam se dvoumila da li da objavim ovaj tekst… Nisam bila sigurna hoće li to ko razumjeti ili koliko će imati smisla, ali na kraju sam odlučila da podijelim ovu priču jer osjećam da to vrijedi.
Doživjela sam  nešto što me iskreno dirnulo do suza.
Nešto što mi je vratilo vjeru u ljude, u dobrotu, i u to da još postoje oni koji svoj posao rade prije svega od srca.

Zaustavio me policajac po imenu Luka Šćepanović, i priznajem, nisam očekivala da će taj susret ostaviti ovakav trag u meni.
U autu sam imala svoje dijete, staro pet godina, koje je plakalo, uznemireno i preplašeno. Dok sam pokušavala da ga smirim, on je prišao smireno, s blagim glasom i osmijehom koji uliva povjerenje.
U tom trenutku nisam vidjela policajca, vidjela sam čovjeka.

Luka me je ljubazno zamolio da sačekam par minuta; rekao je da će se brzo vratiti. Nisam razumjela zašto, ali sam pristala. Nakon svega dva minuta, evo ga, vraća se, nasmijan, u ruci drži Kinder jaje.
Pružio ga je mom djetetu i rekao: „Evo, da ne plače više.“
Moje dijete je u trenutku prestalo da plače, oči su mu se zasjale, nasmijalo se od srca… i taj osmijeh ću pamtiti zauvijek.

Taj mali gest, to jedno Kinder jaje, bilo je više od slatkiša, to je bio trenutak čiste ljudskosti.
Ja sam ostala bez riječi, a suze su mi same krenule. Nisam mogla vjerovati da još ima takvih ljudi, toliko blagorodnih toplih, skromnih, osjećajnih, ljubaznih, empatičnih, koji razumiju i osjećaju kao što Luka to osjeća.

Zato ovo pišem, jer želim da svi znaju da još postoje divni policajci, ljudi koji nose uniformu, ali i ogromno srce.
Luka Šćepanović je dokaz da se ljudskost ne uči iz propisa, već se nosi u sebi.

Njegova ljubaznost, blagorodnost i pažnja prema djetetu pokazali su mi da dobrota još postoji tiha, nenametljiva, ali snažna.
Hvala ti, Luka, što si tog dana bio više od policajca, bio si čovjek koji je nasmijao jedno uplakano dijete i dirnuo majku do suza.

Kad bi svi imali srce kao ti, ovaj svijet bi bio ljepši, topliji i sigurniji za sve nas.
Hvala ti.