Dugo sam se dvoumio da li da uopšte govorim o ovoj temi, kako ne bi delovalo da pokušavam da se opravdam ili da iz ličnih razloga kritikujem sistem. Ipak, vjerujem da iskustvo koje sam imao može poslužiti kao važna poruka o odgovornosti — i pojedinca i institucija.
Prošle nedelje, u noći između ponedeljka i utorka, zadržan sam u prostorijama Centra bezbjednosti zbog prekoračenja dozvoljene brzine. Sudija za prekršaje mi je već sledećeg jutra odredio kaznu, koju sam platio bez prigovora. Smatram je čak i blagom, jer istina je da vozimo prebrzo, a broj saobraćajnih nesreća i stradalih na ulicama sve je veći.
Važno mi je da naglasim — nisam bio pod dejstvom alkohola, nisam se trkao, niti sam ugrožavao druge namjerno. Bio sam na poslu, završio obaveze i žurio kući. Ipak, pogrešio sam, i za to sam snosio odgovornost.
Ali ono što me je posebno potreslo i što smatram važnijim za širu javnost jeste ponašanje pojedinih policijskih službenika. Prekršaj se može desiti svakome, ali način na koji se građanin tretira prilikom intervencije mora biti profesionalan, bezbjedan i ljudski.
Zaustavljanje se dogodilo u mrklom mraku, bez bilo kakve svjetlosne signalizacije, presjecanjem puta službenim vozilom. U toj situaciji sam mogao da odreagujem pogrešno, misleći da sam u opasnosti, i da izazovem saobraćajni udes. Ipak, prihvatio sam postupanje, ali sam imao jednu molbu.
Kada sam obaviješten da ću biti zadržan, pokušao sam da pozovem suprugu kako bih je obavijestio da neću doći kući — kod kuće nas čekaju dvije male bebe, jedna od svega 40 dana, druga od dve godine. Supruga i ja se noću dijelimo: jedna beba je sa mnom, druga s njom. Pokušao sam da dobijem dozvolu da patrola nakratko stane ispred naše zgrade kako bih joj lično objasnio situaciju. Umesto odgovora “da” ili “ne”, dobio sam podsmeh i bahatu poruku od službenice Ane Bošković:
„Nismo ti mi taksi, druže.“
Takav odgovor nije samo nepotreban, već duboko neprofesionalan. Posebno u situaciji kada je građanin već pod stresom i zabrinut zbog porodice. Njen kolega, koji je bio prisutan, nijednom rečju nije reagovao. Nije se usprotivio, nije pokazao ni trunku profesionalne odgovornosti. Ćutao je i gledao u stranu.
A onda — kontrast koji vrijedi istaći.
Kada su me kasnije sproveli u stanicu, došao je mlađi policajac, Luka. Njegova profesionalnost, mirnoća i ljudskost učinili su ono što ni propisi ni kazne ne mogu: pokazao je šta znači biti policajac. Bez mnogo reči, u okviru svojih ovlašćnja potrudio se da uradi sve što je bilo moguć da mi olakša da stupim i kontakt sa suprugom, čak se i ponudio da lično obavijesti moju suprugu, i to je uradio tiho, dostojanstveno, onako kako bi trebalo da izgleda uniforma u službi građanina.
Smatram da je uniforma odgovornost, a ne dozvola za nadmenost. Policijski službenici su tu da štite građane, i u tom trenutku nije bilo pitanje da li treba štititi mene, već moju suprugu i naše dvoje male djece, ostavljene bez informacija, u noćnim satima.
Uniforma ne čini čoveka boljim. Čini ga odgovornijim. Biti čovek, biti profesionalan, to je ono što razlikuje autoritet od sile. Ne zaboravimo — uniformu su nosili i oni koji se danas nalaze na potjernicama. Ono što vas čini boljim nije to što nosite značku, već kako se ponašate dok je nosite. Policajac Luka zaslužuje pohvalu i priznanje za svoje ponašanje. A Ana Bošković neka se zapita šta znači služiti građanima.
Janko Plavšić
