Piše: Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore
Gospodine Predsjedniče;
S obzirom da se poznajemo od ranije, te da ovo obraćanje nema pretenzije na istorijsku važnost i poučnost, nego da se pravdoljubivo odnese prema istini o nama danas i našim precima oduvijek, ukazaću na nedopustive opaske i opsene iz Vašeg obraćanja, na državniku neprimjerene floskule, „poetiku“ i patetiku kojima tu nije mjesto, ali i neistine od kojih se obrazovan svijet mora postidjeti.
Krenimo redom;
Kazali ste „da se danas obilježava dan kada su, u dvije različite epohe, ispisane najsvjetlije stranice crnogorske istorije“.
Predsjedniče, mi smo multietnička država, koju su stvorili i tvorili narodi koji su upisani u preambulu Ustava Crne Gore, pa nemamo privilegiju kao pojedine nacionalne države Zapada da izjednačavamo Crnu Goru sa crnogorskom istorijom. Ima toga koliko želite u dnevnom narativu, pa i u „istorijskom“, ali to Vama ne pripada. Dakle, ispisane su najsvjetlije stranice istorije Crne Gore, a ne crnogorske istorije, ako ćete to već da kažete. Ne potkivajte, međutim, Staru i današnju Crnu Goru alatima kojim se više ni konji ne potkivaju.
Rekli ste:
„Za Crnu Goru ovaj datum nije praznik nego dan kada smo u temeljima našeg društva ugradili najuzvišenije vrednosti slobode, časti i dostojanstva. Trinaesti jul je simbol državnosti i poruka da se pred silom nepravde i mračnih ideologija nikada ne povijamo“.
Ovo je, Predsjedniče Milatoviću, gruba laž.
U temelje našeg društva smo mnogo prije 13. Jula 1878. ili 1941. ugradili slobodu, čast i dostojanstvo.
- jul, Predsjediče, nije simbol državnosti jer bi to na našem, Vašem i mojem, srpskom jeziku značilo da nam je tada neko daravao državu, a nije.
Moglo bi značiti da smo nekog 13. jula izborili državu, a nismo. - jula 1878. u Berlinu nije nam od stane kakvog „kolektivnog Zapada“ priznata država, nego je Carska Rusija, uz sva popuštanja u odnosu na San-Stefanski mir, primorala one koji nas nisu priznavali da priznaju našu državnu nezavisnost. Učinila je to i Velika Porta.
Predsjedniče, državu smo imali i prije Berlinskog kongesa jer da nismo ne bi nam imali šta priznavati. Do toga dana država nam se u domaćem „pravnom saobraćaju“ zvala Crna Gora i Brda, pa je to, između ostalog, omogućilo da Vi danas budete Predsjednik, a ja dugogodišnji poslanik u Skupštini Crne Gore. Nije nam to, dakle, omogućio Berlinski Konges nego prethodno čojstvo i junaštvo naših Brđana koji su mimo volje „međunarodne zajednice“ svojom krvlju, svoje krajeve dodali vladičanskoj Crnoj Gori; zajedničko nam je bilo srpstvo, Petrovići i borba za slobodu cijelog naroda.
Podsjetili ste da je 13. jula 1978. godine na Berlinskom kongresu Crna Gora „izborila međunarodno priznanje“. Nažalost, Predsjedniče, i to je netačno.
Ruski ministar spoljnih poslova, grof Aleksandar Gorčakov, kao i diplomata grof Ignjatijev, bili su ljudi odluke u pripremi i nadgledanju kongresnih odluka. To im je omogućila pobjeda Rusije u Rusko-Turskom ratu koji je trajao godinu prije, a u kojemu su na strani Rusije bile Knjaževina Crna Gora i Kneževina Srbija. Ako Vam je muka da čitate taj dio istorije raspitajte se, makar, kod GPT četa.
Kažete, Predsjedniče i sledeće; „Bio je to trenutak kada je svijet prepoznao za šta su ljudi tvrdog kova sa ljutog crnogorskog krša vojevali vjekove – pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini i da slobodno žive na zemlji svojih predaka“.
Predsjedniče, dio tog svijeta je i prije Konresa u Berlinu znao za naše vojevanje. Države tog doba su mnogo prije Berlinskog zasijedanja imale svoje nezvanične konzule (Rusija) ili izaslanike na Cetinju, održavajući veze sa Crnom Gorom, a dio nas je smatrao divljacima i remetilačkim faktorom. Na Berlinskom Kogresu Visoka Porta, Turska, bila je natjerana da prizna nezavisnost Crnoj Gori i Srbiji, ali su kompromisi onemogućili i značajna teritorijalna proširenja koja je planirao Carski Dvor Rusije.
Dan održavanja Berlinskog Kongresa, Predsjedniče, nikada potom ni u Crnoj Gori ni u Srbiji nije proslavljan, sve do vremena Đukanovićeve vlasti – komunisti su ga upakovali u oproslavu Opšte-narodnog Ustanka. Nije jer smo mi svoju državnost i nezavisnost, makar od Visoke Porte, izborili u krvavim bojevima i bitkama.
Kada ste govorili o 13. Julu 1941. bili ste nedopustivo patetični i istorijski površni, netačni i skoro nepodnošljivi;
„U vremenu kada se ponovo pokušava crtati linije podjela, moramo imati na umu da je Crna Gora uvijek birala razum umjesto revanšizma, dostojanstvo umjesto poniženja, pravdu umjesto nepravde“.
Ovo je velika i gorka laž Predsjedniče. Kamo sreće da smo birali razum umjesto revanšizma, ali nijesmo – i danas živimo u revanšizmu starom makar sto godina. Mi smo birali „pravdu umjesto nepravde“? Predsjedniče, mi smo poslednjih osamdeset godina živjeli u nepravdi; ukinuli su nam demokratiju, višestranački sistem, progonili neistomišljenike, otimali ptivatnu svojinu, presuđivali po ideološkom ključu, po političkoj pripadnosti, progonili religiju, imali „doživotnog predsjednika“ (Čak ni Kuba nije), tjerali ljude u zadruge, ugonili na silu u DPS, istjerivali s posla, kontrolisali štampu, krali društvenu i državnu imovinu, podigli nepravdu na pijedestal i rugali se pravdi.
„Takvu viziju imali su vrijedni pregaoci koji su nakon Drugog svjetskog rata iz ruševine gradili modernu Crnu Goru. Njihovo znanje, marljiv rad i vjera u napredak podigli su naše zdravstvo, infrastrukturu, preduzeća i obrazovne ustanove. I danas jednakom odlučnošću gledamo naprijed ka evropskoj budućnosti, koju stvaramo na principima jednakosti i međusobnog uvažavanja“.
Ovaj uradak, gospodine Milatoviću, zalutao iz nekadašnjeg Kekeca, nije vrijedan komentara. Za četrdesetak godina te vizionerske vlasti neke evropske zemlje su osjetile nazamislivi napredak u svemu, a u slobodama najviše. Nažalost, danas sve više liče na nas.
Neka ovo ovdje, ipak, da se jasnije vidi kako smo međusobno jednaki i kako se međusobno uvažavamo.
