Više od 60 godina nakon što je predsjednik SAD Džon F. Kenedi ubijen, teorije zavjere se i dalje kovitlaju, a svaki novi pogled na kobni dan 22. novembra 1963. u Dalasu i dalje fascinira.
Novoizabrani predsjednik Donald Tramp obećao je tokom svoje predizborne kampanje da će skinuti oznaku tajnosti sa svih preostalih vladinih dokumenata u vezi sa atentatom. Slično je obećao tokom svog prvog mandata, ali je na kraju pristao na apel CIA-e i FBI-a da zadrži neke dokumente, piše AP.
U ovom trenutku, samo nekoliko hiljada od miliona vladinih zapisa u vezi sa atentatom tek treba da bude u potpunosti objavljeno, a oni koji su proučavali do sada objavljene zapise kažu da čak i ako se skine oznaka povjerljivosti sa preostalih fajlova, javnost ne bi trebalo da očekujte bilo kakva potresna otkrića.
Oni koji su sjećaju vremena kada je ubijen Džon F. Kenedi sjećaju se uglavnom i gdje su bili i šta su radili kada su čuli vijest da je američki predsjednik upucan u Dalasu, tokom parade u centru grada. Bilo je to 22.novembra 1963. godine, prije 61 godinu. Za Pola Gregorija, tada 21-godišnjeg studenta na Univerzitetu u Oklahomi, taj dan postao je posebno nezaboravan – čak mu je i promijenio život – kada je vidio snimak na televizijskim vijestima kako Kenedijevog osumnjičenog ubicu, Lija Harvija Osvalda, odvode u policijski štab.
„Znam tog tipa“, rekao je u sebi, zbunjen i u nevjerici.
Za ubistvo je okrivljen Li Harvi Osvald, ali je on par dana nakon zločina i sam ubijen u podrumu dalaske policije, i to je Amerika mogla da vidi u direktnom televizijskom prenosu.
Kenedijeva smrt je dugo bila predmet intenzivnog interesovanja, spekulacija i teorija zavjere.
Gregori je upoznao Osvalda i njegovu ženu Marinu, Ruskinju, sa kojom je išao na časove ruskog. Veći dio ljeta 1962. godine Gregori je bio, osim Lijeve porodice, jedini prijatelj ovom mladom paru.
Gregorijeva knjiga, „Bračni par Osvald: Neispričana priča o Marini i Liju“ opisuje utiske koje je uglavnom držao za sebe (sa izuzetkom razgovora sa istražiteljima u to vrijeme).
Portal „Stanford Njuz“ objavio je svojevremeno razgovor sa Gregorijem o tome šta je znao o Osvaldu i kako je atentat očarao teoretičare zavjere preko 60 godina. Gregori je, inače, naučni saradnik Huverovog instituta i stručnjak za sovjetsku i rusku ekonomiju.
- Nakon atentata, Vi i porodica ste nekako ostali van fokusa javnosti. U javnim evidencijama Tajna služba vas je navela kao „poznatog saradnika“ Lija Harvija Osvalda. Zašto sada objavljujete svoju priču?
-Moj otac i ja smo odmah bili poznati Tajnoj službi u noći atentata. No, nijesmo željeli da naše druženje sa dezerterom iz marinaca i priznatim komunistom bude poznato u našoj zajednici. Decenijama poslije atentata još nemam posebnu želju da pričam svoju priču, čak ni među prijateljima i kolegama. Tek kada sam se uvjerio da moja priča pomaže ograničenom istorijskom bilansu, sjeo sam i pisao.
- Kako ste upoznali Osvalde?
-Kada su se Li i Marina vratili u Fort Vort (Teksas) u junu 1962. godine, Li je mislio da bi mogao da dobije posao koristeći svoje znanje ruskog jezika. Moj otac, rođen u Sibiru, predavao je ruski jezik u lokalnoj biblioteci. Li je došao da posjeti mog oca u njegovoj kancelariji da dobije sertifikat o poznavanju jezika. Onda je pozvao mog oca da posjeti njega i Marinu u kući njegovog brata. Kao neko ko je govorio ruski (daleko od savršenog), otišao sam i upoznao Lija i Marinu. Ubrzo nakon toga, posjetili smo ih u njihovom stanu i dogovorili smo se da ću redovno dolaziti na časove jezika kod Marine (koja nije govorila engleski). Tako su počeli redovni sastanci do sredine septembra.
- O Osvaldu se mnogo pisalo i govorilo. Kako Vaša iskustva bacaju novo svjetlo na to ko je bio i kakav je bio?
-Prikazujem da je Osvald zapravo imao sve karakteristike da ubije veliku političku ličnost, i to sredstva, motiv i dušu ubice.
Gregorijeva knjiga (Foto: Stanford)
U periodu od Osvaldovog povratka u Teksas sa suprugom Marinom do njihovog preseljenja u Dalas, ja sam jedini probio krug u kome je živjela Marina. Viđao sam ih redovno radi razgovora, kupovine i vožnje po Fort Vortu. Lija sam posmatrao kao manipulativnog usamljenika koji se skrivao od drugih i čuvao stroge granice koje je postavio oko svog problematičnog braka sa Marinom. Slično, Li je održavao barijeru tajnosti oko sebe. Imao je naviku da odbija pitanja o sebi. To je bila njegova stvar, a ne da drugi znaju. Pozivajući Lija i Marinu u našu kuću da Marinu upoznaju sa drugim Rusima koji žive u Dalasu, nesvjesno smo okončali Marininu izolaciju, na Lijevu nevolju.
- Postoji nekoliko teorija o tome ko je ubio Kenedija, uključujući i uvjerenje da to nije učinio Osvald. Zašto je ovo ubistvo obavijeno sa toliko misterije? Zašto pojedini ljudi misle da Osvald nije bio njegov ubica?
-Ne možemo da vjerujemo da se istorija može promijeniti slučajnim spletom okolnosti. Ljudima je teško da prihvate da bi „mali momak“ – Lijeva majka ga je nazivala i „dječakom“ – bez poznatih dostignuća, mogao sam da ubije najčuvaniju osobu u Americi. Ovo ostavlja dva objašnjenja za ubistvo Kenedija. Ili je Osvald bio „žrtveno jagnje“ ili je bio voljni zupčanik u dobro organizovanoj zavjeri u kojoj je bio malo vjerovatan „sljedbenik“. Jednostavno, nema šanse da je ovo mogao sam da izvede, rekli bi teoretičari zavjere. Sudeći po poslednjim anketama, američka javnost i dalje prihvata ovu priču.
- Šta mislite da je bio Osvaldov motiv za ubistvo Kenedija?
-Osvald je sanjao da uđe u istorijske knjige, jer je od svoje majke čuo da tu pripada. Želio je da uzvrati društvu što nije prepoznalo njegovu izuzetnost. Želio je i da kazni Marinu zbog ismijavanja njegovih ideja i preziranja njegove muškosti.
- Postoji li još nešto što biste želeli da dodate?
-Šteta je što je malo ljudi pažljivo čitalo materijal u obimnom Vorenovom izvještaju (izvještaj komisije, kojom je predsjedavao tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Erl Voren, o istrazi atentata), da bi razumjeli dokaze koji su doveli do zaključka o usamljenom ubici. Umjesto toga, kritičari se hvataju komadića i manjih kontradikcija da bi izgradili planinu od kamenčića. Među mnoštvom teorija zavjere je čak i jedna koja mog oca i mene svrstava među zavjerenike. Ubistvo Kenedija označava kraj nacionalne nevinosti, odnosno naše spremnosti da prihvatimo riječ naših najuglednijih javnih ličnosti. Na dan kada je Vorenova komisija objavila svoj izvještaj američkom narodu, dvije trećine javnosti je vjerovalo njenim nalazima. Sada je ta cifra pala na jednu trećinu.
Džon F. Kenedi u automobilu u Dalasu 22.novembra 1963. godine, neposredno prije atentata (Foto: Guliver – arihva)
Još nije objavljeno preko 14.000 dokumenata o ubistvu Kenedija
Neprofitna fondacija tužila je nedavno administraciju Bajdena zbog njegove ranije odluke da odloži objavljivanje vladinih dokumenata u vezi sa ubistvom Džona Kenedija. Tužbu je podnijela Fondacija Meri Ferel (MFF), koja ima sveobuhvatnu onlajn bazu podataka o ubistvu predsjednika 1963. godine u Dalasu. Nedavno je „Politiko“ objavio da ostaje neobjavljeno oko 14.000 dokumenata iz arhiva istražnih agencija o dešavanjima u novembru 1963. godine.
Novembra 1963. godine Kenedi je u društvu svoje supruge Žakline i guvernera Teksasa Džona Konolija u otvorenoj limuzini paradirao ulicama Dalasa.
Kasniji nalazi Vorenove komisije, koja se bavila atentatom, ukazuju da je bivši marinac Li Harvi Osvald tog dana, sa šestog sprata zgrade Teksaškog skladišta knjiga u kome je bio zaposlen, u 12.30 časova po lokalnom vremenu, ispalio tri hica iz puške ka predsjedničkoj koloni. Kenedi je preminuo od posljedica ranjavanja 40-ak minuta kasnije.
Komisija je utvrdila da je samo sat vremena poslije atentata Osvald usmrtio i policajca J.D. Tipita koji ga je legitimisao. Ubrzo je uhapšen i optužen za pomenute zločine iako je negirao krivicu, tvrdeći pred kamerama da je „žrtveno jagnje“.
U nedjelju, 24. novembra, Osvald je u prisustvu velikog broja policajaca, novinara i fotoreportera sproveden u podrum lokalnog zatvora, kako bi bio prebačen u drugi zatvor. Taj događaj je prenosila televizija i maltene cijela zemlja je pratila njegovo pojavljivanje pred kamerama prije nego što će biti deportovan u okružni zatvor.
Osvald se u pratnji policije pojavio pred kamerama ne sluteći da su to poslednji trenuci njegovog života. Vlasnik noćnog kluba iz Dalasa Džek Rubi je uspio da istupi iz gomile i pred šokiranim milionskim gledalištem u živom prenosu jednim hicem iz pištolja pogodio Osvalda.
Od ubistva Kenedija prošla 61 godina (Foto: Guliver – arihva)
Rubi je preminuo u zatvoru četiri godine kasnije, objašnjavajući odluku da ubije Osvalda željom da zaštiti udovicu Žaklinu Kenedi od svjedočenja i sudskog postupka. Negirao je da je poznavao Osvalda prije ubistva.
Cijeli događaj i danas, skoro šest decenija kasnije, izaziva veliku pažnju. Plasirane su razne teorije, pa je i poznati režiser Oliver Stoun u filmu „JFK“ iz 1991. godine promovisao tvrdnju da je postojala masovna zavjera, u koju su bili umiješani istaknuti političari, pojedini djelovi vojnog i bezbjednosnog aparata i tajnih službi, te Kenedijevi saradnici. Poruka iz filma je i da su atentat i kasnije zataškavanje bili u stvari državni udar.
„Promijenjeno je obezbjeđenje duž rute, promijenjena je putanja kolone. Sva struktura tog dana bila je kontrolisana i to je bio dio „crne operacije“, tvrdio je Stoun.
Moglo se čuti i da je na Kenedija pucano sa nekoliko različitih lokacija, a posebno sa „travnatog uzvišenja“, u blizini zgrade Teksaškog skladišta knjiga.
Ništa nikad nije sudski dokazano.
Advokat Mark Lejn snimio je nekoliko godina poslije atentata svjedočenje dalaskog policajca Rodžera Krega koji je tvrdio da je 15 minuta nakon pucnjave vidio Osvalda kako ulazi u automobil (iako je po zvaničnoj verziji napustio mjesto ubistva taksijem i autobusom).
Kenedijeva udovica Džeki i brat, državni tužilac, Robert (kasnije i sam ubijen u atentatu) dali su novinaru Vilijemu Mančesteru intervjue o svojim viđenjima ovih događaja. U pitanju su audio zapisi koji traju i po deset sati, ali su po njihovoj volji i dogovoru pohranjeni u arhiv, i neće biti objavljeni sto godina od dana kad su nastali, to jest do 2067. godine.
Vorenova komisija, koja je 1963. godine formirana po zahtjevu Kenedijevog potpredsjednika i kasnijeg predsjednika SAD Lindona Džonsona, da ispita okolnosti ubistva, utvrdila je da je Osvald djelovao sam i da nije bilo zavjere. Osvald je jedno vrijeme živio u tadašnjem SSSR-u a u Ameriku se vratio 1962. godine.
Njegova supruga Marina još je živa, i uglavnom boravi u Teksasu. Iako je u godinama nakon atenata govorila da je uvjerena u krivicu svog muža, posljednjih godina je promijenila mišljenje i sada kaže kako vjeruje da mu je namješteno i da nije ispalio smrtonosne hice.
U Dalasu će danas biti obilježena godišnjica atentata na američkog predsjednika.
Na dan kada je obilježeno 50 godina od ubistva Kenedija, 2013. godine, „Glas Amerike“ je zabilježio: riječi Džona Kenedija i dalje odzvanjaju iz prošlosti, a vatra na njegovom grobu nastavlja da gori, kao svetionik za one koji nastoje da ovaj svijet učine boljim mjestom za život.
Osvald nakon hapšenja (Foto: texashistory.unt.edu)