Oni koji ovih dana slave Njegoša, a ne prihvataju njegovu „potonju želju“ da počiva u svojoj kapelici na Lovćenu, uzalud uzdišu i smišljaju patetične jadikovke kojima samo prikrivaju licemjerje i bogoborstvo.
Ne radi se tu više o neznanju, naprotiv. To je osveta Petru II zbog onoga kako je pjevao i ko je bio. Osveta polusvijeta koji nema petlju da ga se odrekne, ali ga zato novočita, prilagođava sebi i oblači u svoje prljave aljine.
Svega sam se naslušao, nažalost i načitao, kada je Vladika Rade u pitanju.
Svi ste čuli, i to od onih koji nikad ništa nisu znali, da se „pouzdano“ zna kako ga je jedna dama udarila štiklom u obrvu, kako nije putovao da bi učio ili se liječio nego da bi se provodio; kako mu je bila tijesna mantija, kako je bio nevoljni monah i kako je žudio za slatkim životom.
Ti isti nikogovići o Njegošu ne znaju ništa ali znaju da bi bilo strašno iz „veličanstvenog mauzoleja“ preseliti ga u kakvu god kapelicu, u studene crkvene krše, pod kandila i svijeće.
Da je Vladika Rade želio da bude ono što od njega danas prave i lažu tražio bi i zavjetovao da ga pokopaju negdje u Rimu ili Beču, negdje nadomak odnašnjih vrućih i bestijalnih kvartova naslade.
Najgori i najneznaveniji đaci, neprekidno, od Svetog Vladike hoće uzora za vlastito ništavilo i prosječnost. Biva tako da je bio sve samo nije ono što je bio.
Bio je prethodnik savremenih ljevičara, proleter, komunista, jugosloven, crnogorac, ali ne i Srbin – čak ni drugosrbijanac. Bio je zavodnik, bio je razvratnik, mangup koji je pjevao o Milošu, o Karađorđu, a sanjao Crnu Goru u kojoj za ovu dvojicu neće biti mjesta! Najjednostavnije, to je slika jednog prevaranta, bonvivana i šereta koji liči na nekakvog gerilca iz Srednje Amerike.
Guzilovići koji su se prodali kominternovskoj ideologiji, gonili braću i kidali im glave ne čekajući sud i presudu, prvo su „raskstili“ sa sobom, a onda su raskrstili i Njegoša. Kroz novočitanje utkali su sebe u Rada Tomova, dodajući mu neprekidno, od onda do danas, ponešto od svoga veša, ali nepogrešivo odbacujući crnu rizu i Hristovu žrtvu.
Dehtistoizovani Njegoš danas se tako slavi u našoj Crnoj Gori kao negdašnji mladi, nadareni čovjek, skoro pa nekakav politikolog, mudrac sklon mangupluku, ljepotan sklon slatkom životu, san ljetnje noći napaljenih dvorskih dama širom Evrope, kojemu je lijepo stajala crna riza, dodajući na taj način samo njegovoj neodoljivosti.
Lako bismo, dakle, da je prije pedeset i koje godine oburdana samo Njegoševa Kapela sa Lovćena jer je Lovćen po sebi Kapela, Ararat, Tavor i Atos našeg postojanja.
Nema sumnje da ćemo mi, ili već sjutra oni bolji od nas, vratiti Vladičin Sveti grob na Jezerski vrh, ali će trebati sasvim nova Crna Gora da opet sazida Njegoša, najljepšu tvrđavu našeg postojanja, nikada nesazidanu od kamena nego od suza pokajnica, od najstrašnijeg posta i molitve: Crnu Goru koje se današnja i jučerašnja Crna Gora odrekla u korist bizarnosti.
