ČETVRT VIJEKA OD BOMBARDOVANJA
Profesor umjetnosti u penziji Vuk Marsenić danas ima 85 godina i sa mukom i tugom prisjeća se bombardovanja na Murini, koje se desilo prije ravno 25 godina.
Vuk kaže da se starački osjeća samo fizički, ali kada se radi o tragičnim događajima na današnji dan u glavi mu je svaka potresna i traumatična slika.
Nijedna od tih slika nimalo nije izblijedila. Sve je, kaže Vuk, kao da je bilo juče.
„To je nešto što ne mogu da zaboravim. Bez ikave dileme: to je bio najteži dan u mom životu. Bio sam svjedok i, nažalost, zabilježio fotoaparatom te žalosne prizore. Najteže mi je bilo kada sam među stradalima vidio moje učenike“, priča Marsenić za Portal RTCG, dok mu glas podrhtava.
Ne od starosti, već od tuge, kao djetetu pred plač.
Osim što je likovni umjetnik, ovaj čovjek je pasionirani fotograf, i ni tog dana nije se odvajao od fotoaparata, sa kojim je napravio oko dvjesta fotografija najstravičnijeg događaja u bližoj istoriji Crne Gore.
„Pedeset fotografija sam poklonio Domu kulture, gdje čine stalnu postavku i sklanjaju se privremeno samo u vrijeme organizovanja nekih drugih izložbi. Ostale fotografije su kod mene. Imam i jedan manji album ovdje u kući, kada dođe neki znatiželjnik. Teško mi je svaki put kada neko traži da mu pokazujem i objašnjavam“, kaže Marsenić.
Vuk se prisjeća da je prva granata pala negdje na području Gornje Ržanice, uzvodno, pored Lima, na nekoj pustoj poljani.
„Mislim da je to bila opomena. Ja sam bio krenuo u Plav sa prijateljima, ali smo tog trenutka odlučili da se vratimo u Murinu, kao da smo naslutili da se na ovoj prvoj granati neće završiti. Onda je počelo bombradovanje varoši i sve je trajalo oko dva sata, počevši od te prve granate“, priča danas ovaj čovjek u dubljoj starosti.
Koliko je granata palo, dok stari kameni most nije do kraja srušen, ne zna ni sam tačno da kaže.
„Neko priča 12, neko 18. Sjećam se da je jedna bila ispod mosta neaktivirana. Bila je dužine oko dva metra. Vojska i policija su je nekako izvukli, odnijeli daleko od varoši, i aktivirali je“, kaže Marsenić.
Prema njegovim riječima, narod koji je uspio da pobjegne bio je visoko u šumi iznad varoši, odakle su posmatrali i čekali da se bombardovanje završi.
„“Ja sam bio u varoši sa fotoaparatom. Ljudi su govorili: „Gledaj manitog Vuka“, a mene je obuzeo neki osjećaj odsustva straha, samo da fotografski dokumentujem što više detalja. Tako je nastalo tih dvjesta fotografija. Malo mi je krivo što vidim da neke od tih fotografija danas potpisuje kako ko stigne, a malo ko zna sam ih ja napravio“, priča Vuk.
Iako se sa tugom svega sjeća, zadovoljan je kada danas čuje kako se priča, da nije bilo njega, skoro da se ne bi znalo kako se sve dogodilo.
Na pitanje kako se poslije 25 godina od tada osjeća, on odgovara da tuga za sugrađanima, posebno za djecom nije ništa manja nego tada.
„Zašto je moralo to da se desi i zbog čega, nemam odgovor. Ne ponovilo se nikada i nikome“, kaže ovaj starac.
U bombardovanju Murine 30. aprila 1999. godine stradali su samo civili. Poginulo je šest nevinih građana. Živote su izgubila i djeca. Četrnaestogodišnji Miroslav Knežević (1985), trinaestogodišnja Olivera Maksimović (1986) i desetogodišnja Julija Brudar (1989). U napadu su stradali i Vukić Vuletić (1953), Milka Kočanović (1930) i Manojlo Komatina (1927).
Ranjenih građana Murina, koji i danas nose ožiljke tog strašnog događaja, bilo je još desetak, a beranski hirurzi te generacije, imali su pune ruke posla, dok su vozila sa sirenama zlokobno dovozila teže i lakše povrijeđene.
Za poznatog advokata Veliju Murića, nije bilo dileme ni prije mnogo godina, kada je zastupajući porodice žrtava, izjavio za medije da je ono što se dogodilo u Murini – ratni zločin.
„Ja slučaj Murina smatram klasičnim zločinom. To je zločin nad zločinima, jer nikada ne mogu da se oslobodim fotografije koja mi je u dosijeu koji posjedujem, djeteta koje se na jednoj fotografiji igra, a na drugoj tamo mu je glava, tamo mu je noga. To je trajni biljeg u mojoj duši. I šta se dogodilo? Vrhovni sud hladnokrvno, pravnički zauzima stav da u radnjama mogućih odgovornih nema elemenata krivičnog djela. Time je trebalo da se bavi Vrhovni državni tužilac, jer objektivna odgovnornost postoji. Neko ne želi da se priča oko ratnih zločina privede kraju. Iza toga su političke strukture“, pričao je Murić prije deset godina.
On je još tada tvrdio da je bombardovanje Murine od strane NATO alijanse bilo najavljeno, i optužio je državu Crnu Goru da nije učinila ništa da obavijesti građane da se sklone.
„Bombardovanje Murine je bilo apsolutno najavljeno. Ja imam tekst, javno objavljen, gdje je komandant NATO snaga Vesli Klark potvrdio da je svaki nalet i prelet NATO aviona najavljen, i znalo se kada uzlijeću avioni iz Aviana u kom pravcu će da idu. Oni su to činili i najavljivali iz humanitarnih razloga, iako je svako granatiranje nehumano. Prema tome, što na Murini nije reagovano, što lokalni organi, policija ili vojska, nijesu stavili do znanja tim ljudima, tim žrtvama, da se sklone, to je stvar države Crne Gore. Pouzdano mogu reći da je Crna Gora bila dužna to da učini, odgovorna je zato što to nije učinila, i moralno i ljudski i tradicionalno. Jer te žrtve su nedužne. Stradale su jednostavno samo zbog toga što su se u tom momentu našle tu, na tom prostoru, pored strateški važnog mosta“, izjavio je Murić.
_1231x900)
Advokat Murić je objasnio da je Murina bila važna vojna tačka.
„Most na Murini je kratka veza sa Kosovom. Bombardovanje je bilo apsloutno najavljeno. Vlast Crne Gore koja je kontrolisala granicu, vazdušni i svaki drugi prostor, nije preduzela ono što je bila dužna po Ustavu i zakonu, a to je da obavijesti ili uzbuni građanstvo“, ponavlja Murić.
On je tada pojasnio i zašto se odlučio da podnese tužbu protiv Crne Gore, kada Crna Gora nije granatirala.
„Crna Gora je odgovorna za sve ono što se događa na njenim prostorima. Odgovorna je sa aspekta, kako mi pravnici želimo da kažemo, takozvane objektivne odgovornosti, sa aspekta pravičnosti. Na drugoj strani odgovorna je zbog takozvanog nečinjenja koje pravo poznaje kao svojevrsnu odgovornost“, kazao je tada Murić.
Drugi dio ove priče je manje-više poznat.
Jedna porodica je dobila odštetu, pravosnažno, a onda je tadašnji Vrhovni sud to poništio, i tražio da se novac vrati. Bila je to nečuvena bruka, a Murić je zaprijetio da će upoznati sa tim sve međunarodne relevantne adrese.
Ostale porodice žrtava i ranjeni Murinjani, do danas nisu obeštećeni kao civilne žrtve jedne nemilosrdne ratne drame. Na to su ovih dana ukazale i neke nevladine organizacije.
Tadašnji predsjednik države, Milo Đukanović, nikada nije posjetio spomen obilježeje stradalima koje je izgrađeno na Murini.
Prvi put je to prošle godine, poslije Đukanovićeve smjene, učinio novi predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, koji je nakon polaganja cvijeća izjavio da je to prilika da se ujedno i na neki način „u ime države izvini na prethodnom maćehinskom odnosu kako prema današnjem danu, tako i prema nevinim žrtvama i njihovim porodicama“.
Nakon što je prošle godine u februaru posjetila opštinu Plav, a najveći dio vremena provela u Osnovnoj školi “Petar Dedović” u Murini, promovišući projekat građanskog obrazovanja, aktuelna ambasadorka Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, izjavila je da se osjeća vrlo zahvalna i da je privilegija biti prvi američki zvaničnik koji je posjetio Murino nakon, kako je kazala, tragičnih dešavanja.
_675x900)
“Privilelgija je biti prvi zvaničnik koji je posjetio Murino nakon tragičnih dešavanja. Svjesna sam da su ljudi u Murinu prošli kroz težak period, saosjećam se sa njima i nadam se da ovaj projekat daje tračak nade učenicima, roditeljima, nastavnicima i gradskim zvaničnicima, da grad ima potencijala i svijetlu budućnost. Ovo iskustvo bilo je veoma emotivno za mene lično i nadam se da je bilo korisno. Radujem se pozitivnoj saradnji sa Murinom u budućnosti i svim školama na sjeveru koje su pune talentovane djece”, izjavila je tada ambasadorka Rajnke.
Obilježavanje četvrt vijeka od mobardovanja Murina počelo je sinoć otvaranjem izložbe likovnih radova umjetnika koji učestvovali u likovnoj koloniji, a među njima je bio i Vuk Marsenić, i trajaće danas i sjutra kroz razne duhovne i kulturne manifestacije.
U Murini će danas, kako je najavljeno, po prvi put biti i predsjenik države Jakov Milatović i predsjednik Skupštine Andrija Mandić.
Na 25. godišnjicu bombardovanja ove varoši, možda će neko poželjeti da upozna i Vuka Marsenića i pogleda samo neke od njegovih hrabro napravljenih fotografija.
Komatina: Crna Gora nije posvetila nijedno slovo ovom zločinu
Bojan Komatina, unuk stradalog Manojla Komatine na Murini 1999. godine tokom bombardovanja kazao je za TVCG da država Crna Gora nije posvetila nijedno slovo ovom zločinu.
„Postoji samo spomen obilježje na Murini, ali to je podigla Vlada SR Jugoslavije. Što se tiče države Crne Gore, kad se dođe do Murine, riječ zločin nestaje. Ništa zvanično ništa nije urađeno. Za vrijeme ranije vlasti, sva vrata su nam bila zatvorena“, ukazao je Komatina.
Komatina se prisjetio svog djeda, kazavši da njihova porodica čuva u porodičnoj intimi uspomenu na njega.
„On je tada imao 72 godine, naživio se, ali muka je za djecu ubijenu na Murini. Pri samoj pomisli na tu djecu, zamislim kolika je bol i patnja izgubiti dijete. Osim toga, na dsetine ranjenih je bilo na Murini. Tim ljudima su ostavljene teške posljedice, oštećeno im je zdravlje. Ni po pitanju ranjenih nije ništa urađeno“, ukazao je Komatina.
Prema njegovim riječima, vlasti i NVO sektor u Crnoj Gori treba da javno kažu da je NATO na Murini počinio zločin.
„Do sada smo imali da se uvijek govori da su oni bili žrtve NATO intervencije. Treba naći zakonsko i civilizovano rješenje“, poručio je Komatina.
Povodom obilježavanja 25 godina bombardovanja na Murini 30. aprila, Komatina je kazao da očekuje dolazak državnog vrha.
„Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović je najavio dolazak na pomen i na liturgiju, a takođe tu će biti i predsjednik Skupštine Andrija Mandić i mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije“, najavio je on.
I iz nevladinog sektora upozoravaju da su civilne žrtve NATO bombardovanja iz Murina 25 godina bez pravde.
„Do danas, novčano obeštećenje od države dobila je porodica samo jednog od poginulih, u ukupnom iznosu od 69.000 eura, a što im je kasnije odlukom Vrhovnog suda naloženo da vrate“.
