Pejović: Znati kada treba otići je mudrost

Gospodine Pejoviću, u javnosti je neopaženo prošla Vaša odluka da podnesete ostavku na sve političke funkcije i na taj način objavite kraj svoje dugogodišnje političke karijere? 

Dostojevski je jednom prilikom zapisao:“Divan je osjećaj kada legneš noću u krevet i lako zaspiš, jer nema tamnih utvara da te progone zbog zlih djela. Čista savjest je od neprocjenjive važnosti“. Znati kada treba otići je mudrost. Biti u stanju to uraditi na vrijeme je hrabrost. Odlazak podignute glave je dostojanstvo i najveće bogastvo. Moja uloga u političkom životu je bila marginalna i gotovo ništa nije zavisilo od mene i mog mišljenja. Ulogu važnih prihvatili su oni koji su sebe smatrali najpametnijim i nerijetko u tome pretjerivali. Moja iskustva kroz dugogodišnji politički rad su mi pomogla da izbliza bolje upoznam ljude kojima sam manje ili više vjerovao, ali i one sa kojima se u ničemu nijesam slagao. Greške koje sam pravio nikome nijesu škodile osim meni, zato sam srećan što nakon svega svakome mogu pogledati u oči. Najvažnije mi je bilo u životu da ne izgubim sebe. Jer kad čovjek izgubi sebe, više se nikada ne pronađe. Kada sam osjetio da moj uticaj slabi, a doprinos i pozicije koje pokrivam se marginalizuju i da time mogu poništiti sve ono što sam radio, odlučio sam da se mirno povučem i tako pomognem onima koji su to priželjkivali da pokažu da mogu bolje i više od mene. No, plašim se da se ništa neće promijeniti, ako nam borba za fotelje bude mutila razum i okretala nas jedne protiv drugih. 

U svom dugogodišnjem političkom radu bili ste u prilici da upoznate gotovo sve bivše i aktuelne aktere na političkoj sceni Crne Gore. Kakve utiske nosite o njima.

Mnogo puta sam se zapitao da li je Crna Gora zaslugom političara od zemlje za poželjeti, postala država za plakati. Politički život u partijama je centralizovan, a proces donošenja odluka sveden na lidere i njihovo najbliže okruženje. Mnogi stranački organi figuriraju kao mrtvo slovo na papiru. Borba za što bolje pozicioniranje na kadrovskim listama se doživljava kao pitanje života i smrti. Tako sam upoznao najviše političara bez vizije ili bolje rečeno komentatora dnevno političkih dešavanja i izvršilaca tuđih naloga. Zato sam siguran da će onaj ko pronađe formulu za pomirenje u Crnoj Gori sve njih poslati u političku penziju. Crna Gora decenijama nailazi na žestok otpor osrednjih ili manje od toga umova ustoličenim na važnim mjestima odlučivanja koji ne daju da se promijeni takvo stanje, jer oni samo tako mogu produžiti rok trajanja. Uostalom ne možete praviti violinu od drveta koje je raslo da bude drška za motiku. Isto važi i za ljude. Koliko će te voljeti otadžbinu najviše zavisi od toga koliko u njoj ima pravde. A u Crnoj Gori je na svim nivoima pravda pogažena. 

Status srpskog naroda u Crnoj Gori nikada nije bio na većim iskušenjima. Koji su razlozi za takvo stanje? 

U međunarodnoj zajednici i dijelu domaće javnosti na Srbe se gleda kao na remetilački faktor. U proteklih 30 godina skoro da nije riješeno ni jedno strateško pitanje od interesa za život Srba na svojim vjekovnim ognjištima. Čini se da su predstavnici srpskog naroda više vodili računa kako da za sebe osvoje simpatije srpskog biračkog tijela radi sticanja lične koristi nego kako da riješe status Srba u Crnoj Gori. Tako su Srbi rasuti u razne partije više vodili računa o partijskim nego srpskim interesima. Zato je neophodno uraditi platformu za dalje zaustavljanje diskriminacije Srba i definisati prioritete i rokove za njeno sprovođenje. Oko platforme treba okupiti svu intelektualnu elitu koja želi raditi na njenoj implementaciji. Nijedna srpska fotelja ni po dubini ni po širini ne smije biti razlog ili zamjena za odustajanje od trajnog rešavanja identitetskih pitanja Srba u Crnoj Gori. Niti srpski glasovi smiju biti ičija prćija sa kojom se raspolaže kako kome padne na pamet. 

Zašto se svi pregovori o sastavu novih Vlada nakon istorijske pobjede od 30. avgusta 2020. godine u pobjedničkoj većini vode u atmosferi povećanih tenzija i nepovjerenja? 

Crv karijerizma i poltronizma nadgriza političku scenu Crne Gore i ne dozvoljava da država razgrne paučinu u koju je upleo režim Mila Đukanovića. Aktivnostima za izbor nove vlade se kroz borbu za fotelje kupuje mir unutar partija jer nema funkcija koliko čeka krokoodila, zbog čega se u drugi plan potiskuju predizborna obećanja i velike ideje. U pregovorima ima puno onih koji nemaju politički, intelektualni i mentalni kapacitet da se bave važnim državničkim poslovima. U sveopštoj cirkusijadi najbolje će proći već mnogo puta iskazani šibiceri koji ucjenama i pritiscima kontrolišu političke procese. 

Vas gospodine Pejovću pamtimo kao nekog ko je bio i na udaru bivšeg režima, ali i rukovodstava partija u kojima ste djelovali. Što imate da kažete stim u vezi? 

U partijama gdje svi misle isto niko ne misli dovoljno. Ja se nikada nijesam krio iza svojih pogleda i stavova što me je poprilično koštalo u životu. Među prvima sam se našao na udaru režima Mila Đukanovića i 17 godina vodio borbu pred sudskim organima za rješavanje radnog statusa. Zbog svojih političkih stavova često sam bio u nemilosti rukovostava partija, ali nikada nijesam pristao da budem dio izdaja velikih ideja. Na kraju sam saznao i ko su bili moji takozvani prijatelji koji su činili sve da se moja uloga i doprinos u borbi protiv bivšeg režima što više marginalizuje. 

Da li ste na kraju zadovoljni onim što ste postigli u životu? 

Vjerovatno bi neko na mom mjestu rekao ne. Jer kada nakon 41 godine radnog staža pođete u penziju bez stana i stambenog kredita u firmi gdje su svi dobili stan i kredit i kada ostvarite skromnu penziju, kada vas nazovi prijatelji zaborave brže nego što ste to očekivali onda se ponekad zapitam da li je sve bilo vrijedno tolikog truda. Međutim, moja sreća se ogleda u mojoj porodici u kojoj imam toliko visoko obrazovanih članova, koji govore po nekoliko svjetskih jezika zbog čega često kažem u šali da bih mogao sastaviti kredibilnu vladu, onda moram reći da sam izuzetno bogat i srećan čovjek. I pored uspona i padova kada bih ponovo počinjao svoju političku karijeru ne bih ništa mijenjao. Danas se jedino kajem što sam u par navrata mimo svoje volje podržao neke odluke i ljude za koje sam u tom trenutku mislio da ne treba i što sam godinama mislio da su mi neki političari sa kojima sam provodio dosta vremena bili moji prijatelji. Na kraju sam najviše ponosan na dane svoje mladosti kada sam, ma koliko to nekima čudno zvučalo, mnogo toga naučio baveći se omladinskim radom, gdje sam kroz radne akcije i goranske aktivnosti dao pečat u izgradnji Podgorice.