Iako je nedavno objavljeno da je u prethodne dvije godine u crnogorskim osnovnim i srednjim školama evidentirano oko 350 slučajeva nasilja, ta brojka je, kako ističu u Prosvjetnoj zajednici i Udrženju roditelji mnogo veća. Sumnjaju u još neke podatke vladinog dokumenta o suzbijanju vršnjačkog nasilja, i apeluju da se ubuduće ništa ne krije.
Više od 350 slučajeva nasilja u školama za dvije godine, podatak je koji bi trebalo da zabrine. No, ako se ima u vidu da je u Crnoj Gori 95 hiljada učenika, a da je nasilje sve češće, pitanje je koliko je ta brojka realna, poručuju iz Udruženja Roditelji.
– Ono što znam sigurno, i na osnovu naše komunikacije s roditeljima, ali i Zavod za školstvo je više puta to potvrdio – da škole ne vode adekvatnu evidenciju o vršnjačkom nasilju. Tako da sam sigurna da ta brojka nije tačna – kazala je Kristina Mihailović iz Udruženja roditelji.
U tačnost brojke, koja se navodi u izvještaju o sprovođenju Programa za suzbijanje vršnjačkog nasilja, sumnjaju i u Prosvjetnoj zajednici. Kažu da je na nju sigurno uticalo to što se izvještaj odnosi na 2020. i 2021. godinu kada je nastava, zbog kovid pandemije, uglavnom organizovana onlajn, ali poručuju da to ne može biti opravdanje.
– Stalno se pozivamo na tu koronu i ona nam je alibi za nešto što nismo uradili. Ali svjedoci smo povećanog sajber nasilja. Ni u jednom momentu u tom izvještaju nijesu se osvrnuli na sajber nasilje – kaže Olivera Leković iz Prosvjetne zajednice.
Osim u brojku koja se odnosi na vršnjačko nasilje, u Prosvjetnoj zajednici sumnjaju i u podatak da je, kako piše u izvještaju, realizovano više od 90 odsto aktivnosti planiranih programom.
Upitno je i što je od predviđenih gotovo 800.000 eura utrošeno svega 178.000.
„Jasno je da mnogo toga nije realizovano, da nema šanse da se potrošilo samo toliko, a da je 91 odsto predviđenog urađeno“, kaže Leković.
Kako bi se izbjegle sumnje, iz Udruženja roditelji poručuju da je jako važno da u narednom periodu svi podaci vezani za sprovođenje programa budu dostupni javnosti.
– Sve dok budemo maskirali, odnosno predstavljali drugačije našu realnost, teško da ćemo moći bilo šta da promijenimo. A ako budemo ovakve izvještaje smatrali internim dokumentima nedostupnim javnosti, onda nemamo čemu dobrom da se nadamo – kaže Mihailović.
Naše sagovornice zaključuju da nije strašno ako se negdje pogriješi, ali jeste, kako kažu, ako se to prikriva i ništa ne radi da se stanje promijeni, posebno kad je riječ o sigurnosti djece.
