Na današnji dan prije 60 godina, 22. novembra 1963. godine, u Dalasu je ubijen američki predsjednik Džon F. Kenedi.
Mada je zvanična verzija skoro godinu kasnije saopštena u nalazu istražne komisije, mnogi vjeruju da atentat nije u potpunosti rasvijetljen jer je prvoosumnjičeni Li Harvi Osvald ubijen prilikom transfera u pritvorsku jedinicu. Uz to, nije malo onih koji misle da Osvald nije ni pucao, već da je na djelu bila široka zavjera. Posebno što je teorija „čarobnog metka“ koji pogađa dva tijela i nanosi sedam rana značajno dovedena u pitanje.
Ni danas, 60 godina od ubistva, sva dokumenta o atentatu i sa njim povezanim događajima nijesu objavljena, već se od aktuelnog predsjednika SAD Džozefa Bajdena očekuje da objavi preostali materijal. Ima još oko 4.000 dokumenata koji i dalje nose oznaku tajnosti.
Kenedi je u pratnji svoje supruge Žaklin Kenedi i potpredsjednika Lindona Džonsona planirao dvodnevno putovanje u Teksas u cilju prikupljanja sredstava za predstojeće izbore. Putovanje je takođe moguće bilo zamišljeno kao pokušaj da se pomogne ujedinjenje sukobljene Demokratske stranke u državi koja je bila ključna za Kenedijeve šanse za ponovni izbor 1964. godine.
U društvu svoje supruge Žakline i guvernera Teksasa Džona Konolija u otvorenoj limuzini paradirao je ulicama Dalasa, a vjeruje se da je kolonu pozdravilo oko 200 hiljada ljudi.
Kasniji nalazi Vorenove komisije, koja se bavila atentatom, ukazuju da je bivši marinac Li Harvi Osvald tog dana, sa šestog sprata zgrade Teksaškog skladišta knjiga u kome je bio zaposlen, u 12.30 časova po lokalnom vremenu, ispalio tri hica iz puške ka predsjedničkoj koloni. Kenedi je preminuo od posljedica ranjavanja 30-ak minuta kasnije.
Komisija je utvrdila da je samo sat vremena poslije atentata Osvald usmrtio i policajca J.D. Tipita koji ga je legitimisao. Ubrzo je uhapšen i optužen za pomenute zločine iako je negirao krivicu, tvrdeći pred kamerama da je „žrtveno jagnje“.
U nedjelju, 24. novembra, Osvald je u prisustvu velikog broja policajaca, novinara i fotoreportera sproveden u podrum lokalnog zatvora, kako bi bio prebačen u drugi zatvor. Taj događaj je prenosila televizija i maltene cijela zemlja je pratila njegovo pojavljivanje pred kamerama prije nego što će biti deportovan u okružni zatvor.
Osvald se u pratnji policije pojavio pred kamerama ne sluteći da su to poslednji trenuci njegovog života. Vlasnik noćnog kluba iz Dalasa Džek Rubi je uspio da istupi iz gomile i pred šokiranim milionskim gledalištem u živom prenosu jednim hicem iz pištolja pogodio Osvalda. Bilo je to i prvo ubistvo direktno prenošeno na TV-u.
Rubi je preminuo u zatvoru četiri godine kasnije, objašnjavajući odluku da ubije Osvalda željom da zaštiti udovicu Žaklinu Kenedi od svjedočenja i sudskog postupka. Negirao je da je poznavao Osvalda prije ubistva, mada je bilo nekih svjedoka koji su tvrdili drugačije. Sam Rubi imao je uz to ozbiljne mafijaške veze, a bio je uključen i u šverc oružja na Kubu.
Cijeli događaj i danas, šest decenija kasnije, izaziva veliku pažnju. Plasirane su razne teorije, pa je i poznati režiser Oliver Stoun u filmu „JFK“ iz 1991. godine promovisao tvrdnju da je postojala masovna zavjera, u koju su bili umiješani istaknuti političari, pojedini djelovi vojnog i bezbjednosnog aparata i tajnih službi, te Kenedijevi saradnici. Poruka iz filma je i da su atentat i kasnije zataškavanje bili zapravo državni udar.
„Promijenjeno je obezbjeđenje duž rute, promijenjena je putanja kolone. Sva struktura tog dana bila je kontrolisana i to je bio dio „crne operacije“, tvrdio je Stoun.
Moglo se čuti i da je na Kenedija pucano sa nekoliko različitih lokacija, a posebno sa „travnatog uzvišenja“, u blizini zgrade Teksaškog skladišta knjiga.
Ništa nikad nije sudski dokazano.
Advokat Mark Lejn snimio je više filmova sugerišući da je postojala zavjera a nekoliko godina poslije atentata objavio je i svjedočenje dalaskog policajca Rodžera Krega koji je tvrdio da je 15 minuta nakon pucnjave vidio Osvalda kako ulazi u automobil (iako je po zvaničnoj verziji napustio mjesto ubistva taksijem i autobusom).
Kenedijeva udovica Džeki i brat, državni tužilac, Robert (kasnije i sam ubijen u atentatu) dali su novinaru Vilijemu Mančesteru intervjue o svojim viđenjima ovih događaja. U pitanju su audio zapisi koji traju i po deset sati, ali su po njihovoj volji i dogovoru pohranjeni u arhiv, i neće biti objavljeni sto godina od dana kad su nastali.
Vorenova komisija, koja je 1963. godine formirana po zahtjevu Kenedijevog potpredsjednika i kasnijeg predsjednika SAD Lindona Džonsona, da ispita okolnosti ubistva, utvrdila je da je Osvald djelovao sam i da nije bilo zavjere. Osvald je jedno vrijeme živio u tadašnjem SSSR-u a u Ameriku se vratio 1962. godine. Taj njegov boravak u tadašnjem SSSR izaziva velike sumnje, smatralo se da je djelovao kao agent CIA na tajnoj misiji, s druge strane, optuživan je da je bio direktno povezan sa sovjetskim službama, pa čak i sa Kubancima.
Posebne sumnje izaziva autopsija te večeri 22. novembra 1963. godine, za koju je vjeruje da je sprovedena na krajnje neuobičajen način.
Njegova supruga Marina još je živa, i uglavnom boravi u Teksasu. Iako je u godinama nakon atenata govorila da je uvjerena u krivicu svog muža, posljednjih godina je promijenila mišljenje i sada kaže kako vjeruje da mu je namješteno i da nije ispalio smrtonosne hice.
U Dalasu će danas biti obilježena godišnjica atentata na američkog predsjednika.
A 2013. godine, na dan kada je obilježeno 50 godina od ubistva Kenedija, 2013. godine, „Glas Amerike“ je zabilježio: „Riječi Džona Kenedija i dalje odzvanjaju iz prošlosti, a vatra na njegovom grobu nastavlja da gori, kao svetionik za one koji nastoje da ovaj svijet učine boljim mjestom za život“.
