Ako osoba daje bogate opise tipa ko, što, kada, kako i zašto se nešto dogodilo, vjerovatno govori istinu. Ipak, ako preleti u opisu preko ovih detalja, vjerovatno ne govori istinu.
Koristeći ovaj vrlo jednostavan test i ništa drugo, ljudi mogu da prepoznaju istinu od laži s gotovo 80 odsto tačnosti, otkrili su naučnici sa Univerziteta u Amsterdamu.
Kada je riječ o prepoznavanju laži, obično pokušavamo da iskoristimo što je više moguće znakova kako bismo donijeli ispravnu procjenu. Da li izgledaju drugačije? Da li su zabrinuti? Zašto se vrpolje?
Nakon terorističkih napada 11. septembra, na primjer, zaposleni na obezbjeđivanju sigurnosti na američkim vayduhoplovnim lukama bili su obučeni da traže 92 znaka u ponašanju putnika koji bi mogli da otkriju prevaru. Poligrafi, poznati i kao detektori laži, kombinuju različite fiziološke podatke poput krvnog pritiska, otkucaja srca i brzine disanja kako bi otkrili moguće laži.
Previše informacija
Međutim, istraživanje pokazuje da čak i trenirani profesionalci imaju malo bolji uspjeh od slučajnosti kada pokušavaju da prepoznaju istinu od laži. Dio problema je u tome što dobijamo mnoštvo protivrječnih podataka i pretvaranje toga u odluku o tome da li neko govori laž, jako je teško.
“To je nemoguć zadatak”, kaže Bruno Veršuer, forenzički psiholog i glavni autor studije.
“Ljudi ne mogu da procjene sve te signale u kratkom vremenskom periodu, a kamoli da integrišu više signala u tačan ili istinit sud.”
Još jedan problem je što ljudi imaju stereotipe o tome kako izgledaju nevini i krivi ljudi.
Detalj važan za tačnost
Kako bi prevladali te probleme, Veršuer i njegove kolege sa Univerziteta u Amsterdamu odlučili su da isprobaju “radikalnu alternativu”. Uputili su učesnike studije da se usresrede samo na jedan trag – nivo detalja u priči osobe – a da sve ostalo ignorišu.
“Mislili smo da se istina može pronaći u jednostavnosti i predlažemo da se radije odustane od gomile znakova kada pokušavamo da otkrijemo prevaru”, kažu naučnici.
U nizu od devet studija 1.445 ljudi dobilo je zadatak da pogode da li su rukom pisane izjave, video transkripti, video intervjui ili intervjui uživo o studentskim aktivnostima na kampusu istiniti ili lažni, piše Science Alert.
Izjave su slagali studenti koji su ili odglumili lažnu krađu ispita i lagali o tome, ili su nevino lutali kampusom i rekli istinu o svojim aktivnostima.
Učesnici koji su dobili zadatak da se usresrede isključivo na detalje u pričama, mogli su tačno da razdvoje istinu od laži sa 59 do 79 odsto tačnosti.
“Naši podaci pokazuju da oslanjanje na jedan dobar znak može da bude korisnije nego korišćenje mnogo znakova”, kažu naučnici.
“Jedan kontraintuitivan način suočavanja s preopterećenošću informacijama je jednostavno ignorisanje većine dostupnih informacija… Ponekad je manje više”, kažu naučnici. Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature Human Behaviour.
