Koncept uključuje stvaranje „solarnog štita“ u svemiru tako što bi se sa Mjeseca iskopavale milioni tona njegove prašine, a zatim bi se ta prašina „balistički izbacila“ i djelimično blokirala dolaznu sunčevu svjetlost.
Naizgled neobičan koncept, iznijet u novom istraživačkom radu, uključivao bi stvaranje „solarnog štita“ u svemiru tako što bi se sa Mjeseca iskopavale milioni tona njegove prašine, a zatim bi se ta prašina „balistički izbacila“ do tačke u svemiru od oko milion i po kilometara od Zemlje, gdje bi plutajuća zrna djelimično blokirala dolaznu sunčevu svjetlost.
Predložene metode geoinženjeringa uključuju pumpanje slane vode u oblake, kako bi oni bolje reflektovali sunčevu svjetlost ili postavljanje čestica leda u oblake kako bi se spriječilo da zarobe toplotu.
„Zaista uzbudljiv dio naše studije bila je spoznaja da su prirodna lunarna zrna prašine prave veličine i sastava za efikasno rasipanje sunčeve svjetlosti sa Zemlje. Pošto je potrebno mnogo manje energije da se ova zrna lansiraju sa površine Mjeseca, u poređenju sa lansiranjem na Zemlji, ova ideja se zaista isticala kao bolja”, rekao je Ben Bromli, teorijski astrofizičar sa Univerziteta Juta, koji je vodio istraživanje objavljeno u časopisu “Plos Climate”.
Bromli i još dvojica istraživača razmatrali su različite osobine, uključujući ugalj i morsku so, koje bi mogle da zatamne sunce za čak dva odsto ako se ispaljuju u svemir. Tim se na kraju složio da bi to moglo da se uradi sa prašinom pronađenom na Mjesecu, iako bi milioni tona morali da budu minirani, prosijani i utovareni u balistički uređaj, kao što je elektromagnetni šinski pištolj, i ispaljeni u svemir svake godine kako bi se održao ovaj solarni štit .
“Dovođenje ove rudarske opreme na Mjesec bio bi značajan projekat. Mogao bi zahtijevati pozicioniranje nove svemirske stanice u oblasti koja se zove L1 Lagrangeova tačka, koja se nalazi između Zemlje i Sunca, kako bi preusmjerili pakete prašine na orbite koje bi mogle da obezbijede sjenku što je duže moguće”, kazao je Bromli.
Pojasnio je da bi takav pristup djelovao kao „fino podešen prekidač za zatamnjivanje, ostavljajući našu planetu netaknutom“.
Naučnici objašnjavaju da bi mjesečeva prašina morala da se neprestano gura u svemir, kako bi se spriječilo globalno zagrijavanje ili bi se rizikovao takozvani „šok prekida“ pri čemu se privremeno hlađenje naglo zaustavlja i Zemlja počinje opet da se brzo zagrijava.
Bromli je insistirao na tome da naučnofantastična ideja istraživanja nije zamjena za primarni zadatak smanjenja emisija koje zagrijavaju planetu.
„Ovo nije alternativa za smanjenje emisija gasova staklene bašte na Zemlji. Ovo jeste jedno od rješenja, ali treba da istražimo sve mogućnosti, u slučaju da nam treba više vremena da obavimo posao ovdje kod kuće”, kazao je.
“Poigravanje” sa klimom, uključujući pokušaje da se reflektuje sunčeva svjetlost, je kontroverzan i još uvijek relativno marginalni odgovor na klimatsku krizu. Ipak, ovi predlozi su stekli određenu pažnju usred sve češćih upozorenja da zemlje ne smanjuju emisije dovoljno brzo da bi spriječile katastrofu. Stoga je američka vlada pokrenula istraživački projekat oko tog koncepta prošle godine.
“Ovaj predlog o mjesečevoj prašini je zabavna, naučno zanimljiva spekulacija i malo je vjerovatno da će biti sprovedena u praksi”, ocijenio je stručnjak za pravo životne sredine na Univerzitetu Kalifornija Ted Parson.
Protivnici solarnog geoinženjeringa, bilo na Zemlji ili u svemiru, tvrde da je to beskorisno i potencijalno opasno odvraćanje pažnje od hitnog imperativa prelaska sa sagorijevanja fosilnih goriva.
„Ideja da se kopaju mjesec ili asteroidi blizu Zemlje kako bi se vještački blokirali djelovi sunčeve svjetlosti nije rješenje za tekuću i intenzivirajuću klimatsku krizu. Ono što je potrebno je ogromno smanjenje emisija gasova staklene bašte, koje zahtijevaju brz tehnološki napredak i globalnu društveno-ekonomsku tranziciju.
Iskopavanje Mjeseca nije odgovor koji nam treba”, rekao je profesor upravljanja globalnom održivošću na Univerzitetu u Utrehtu Frank Birman.
